Odmor, jes’ kako ne

 

 

Mislil smo uzeti koji mjesec odmora.

 

Jes’ kako ne!

Odakle vam vrijeme frajeri mahalski?

Mislimo, zaslužili smo.

Prašimo  dvadesetsedamhiljadadvadesetosam dana bez odmora.

Puno je to dana al’ žao nam ni.

Sve do jednog su bili prelijepi. Čarolija – satkana od ljubavi, radosti, darovanja , radosti i bola.

Mnogo smo snova prosuli. Mnogo ljubavi darivali.

Mnoge smo voljeli, a bome i one nas.

 

Da uvijek ima i tuge i rastanaka. I onda ide bol. Ili ne ide. Zavisi od uspomena.

Znate onu mahalsku: Dvoje se nađu pa se poslije ne nađu.

Vi mislite mi neosjetljivi mangupi?

Nismo bone ne bile!

To se mi samo malo kofrčimo.

 

 

Svaki put kad se dvoje ne neđe cvili univerzum ,jer su se putanje zvijezda bar na tren nakrivo naštelile. I bol pritišće. I ne prestaje . Nem're se disat.

A onda se maglice pobrinu za novo:

Dvoje se nađe…

I uvijek postoji nada da neće biti očekivanog:

…pa se poslije ne nađu!

 

E u tom dijametru je sva pamet i čarolija života

 

Mahala , k'o svaki dijametralno zaokruženi organizam , diše samo bisernim školjkama ljubavi i milosti

I ima svoj hak. Dobrotu.

 

Kontamo , iako zima je , odimo sa Grlicama dijeliti prve proljetne snove.

Uzmemo torbak pun snova , pa na proplanak čežnje.

Vrlo je blizu.

Tu negdje, između srca i duše. Zaglavio se. Od rođenja. Ne mrda.
A nama ne smeta. Jer iz usana nam cvijeće raste.

Cvijeće ko cvijeće. Nekad zna biti nepažljivo. Trnjem svojim oči nam resi. U njima sanje, nalik rosnim tragovima kiše. I tada poneka kap rose niz obraz plazi.

I tako – vrnemo se. Neće nam snovi pobjeći.

A i jedna grlica do koju riječ – slika doleprša možda se raznježi i pomisli da je njoj  nanijećena.

Uostalom, srce nikad ne uzima odmor.

,

Mile moje dame,

Ugodan i sretan vam i ovaj i svaki potonji  dan želim.