Sonja S. – Anđeli odlaze skamenjenog srca

 

 

 

Djetinja duša

 

Lepršavo nebo

 

Snježno jezero

 

Ljubav

 

Bolna praznina

Sonja Savić 15. septembar 1961 – 23. septembar 2008.

 

Sonja Savić je bila veličanstvena glumica,

ali nije glumila kada je jecala:

Ne stidim se suza.

“One često naviru zato što je to taj,

verovatno, prelazni period,

kada se polako pretvaraš u tu stenu (…).

Znaš onog klinca što je došao u manastir

I vikao –

Oče, ja volim ljude! Ja volim ljude!

A ja sam zaista toliko volela ljude.

Bože, koliko sam ih volela…

 

Neuzvraćena ljubav je zaledila ,

pretvorila se u ledeno jezero.

I šta će mila grlica!?

Nije imala izbora.

Usnila je.

 

Bože mili ,

koliko je samo lijepa bila,

nenametljivo svoja i puna duše,

prozračna i mila u svojoj dobroti i ljubavi.

Kako je nju bilo lako voljeti.

 

Ponekad sjećanja navru,

ne dijeleći snove i javu.

A opet…

 

Godinama poslije

teško je uspomene  dozvati

jer bole  puste tratine naših susreta

obilaze požutjele  sjene  đardina

tišinom nestalog ptičijeg poja prekriven

presahnuli žubor  šedervana

 

cvijeće pognulo glavu

mjesec okrenuo lice

i plovi bez svog Anđela

 

zviježđe šuti

snove njene sakriva od zlih

 

moje srce djevojčicin bol

još uvijek ćuti

kleknem i molim:

Bože Jedini oprosti nam

toliko ljubavi u nama ima

a nikog da je primi

:::

:::

Oh, Bože Milostivi Učitelju naš

koliko neutješno volimo Anđele …

i ljude…

 

(Odlomak iz Zapisa : Anđeli odlaze skamenjenog srca )

*

Dopisano 17.05. 2024.

Još jedan anđeo je usnio.

Sretan let domu svome anđelu mili.

 

Moji su svi anđeli isti

prelijepi 

čedni

posebni.

 

Dok nađem riječi za blagorodni  ispraćaj ,

uvijek mogu poslužiti riječi posvećene drugom anđelu.

 

Oprostiće mi se što mi u ovom trenu riječi jubavi i milosti bježe,

jer ako je mjesec  sam milion godina plovio,

što ne mogu bar neki tren i ja.