Saga o Alji , otpisanom navijaču hordi zla

Novost se proširila mahalom:

-Aljo nije položio za navijača hordi zla

Jazuk. Ne sluti na dobro. Kad dobrog čovjeka za života prekriže , to doziva neki takarli vakat.

Najgore šta se nekada; birvaktile, u Sarajevu na sportskim događajima moglo desiti je da se Alj'a po čelenki bubne sa dvije cigle ili dva cegera opeka na utakmicu ponese.

Alj'a je bio momak više Bjelava i navijao za Sarajevo. Nije neke škole imo , malu maturu. Ako i toliko. Kako ćeš ba naukovati a u kući nema cvonjka. Moro se snalaziti. U mahali je puno tog snalaženja bilo. Muško djete ha naprca devet deset godina puste niz kaldrmu da se snalazi. Tako i Aljina grbača teretli bila. Radio sve što se moglo raditi , da nikom na teretu ne bi bio. Iako su to mahom tankosava plaćeni hamalski poslovi bili , dobro je zarađivao.

Vrlo je vrijedan i kuvetli bio. I u vatru i vodu za crvenog cenera je ronio. Cener po cener i eto akšamluka. Njemu , a bome i mnogim grebatorima sasvim dovoljno za kafansku laganicu bilo . Mater i oca plaho pazio. Bio im dika i ponost. Kako ne bi. Mala matura , a nikad nikome nije na teretu bio ili dinar zaisko.. Osim sebi kad na tekmu pođe,

Njegovi najdraži navijački  rekviziti su bili dvije obične , najpolovnije bordo cigle. Tada se na tekme nisu smjeli nositi nikakvi rekviziti, osim meze i cuge. Jedino glas moš pušćat kolko ti volja. Kakve petarde i topovski udari , kakvi bakrači. Kad Aljo dvije cigle il Kemo Lakača meka šljiva riknu, a Deba se podrigne lav u pinirskoj se u gaće barabati.

Aljo jedini od vas kolikog dunjaluka imo povlastice , ko neki njegovi imenjaci sa Ade ciganlije  u kasnijem vaktu. Mogo unijeti cigle na koševski stadion .Nisu to bile bile kakve cigle. Ni zlatne od jahićija. Zapravo jesu, bile su to obične zidarske cigle, al postale su čuvene haman ko izetija vreće sa narodskim blagom.

Činilo ih izuzetnim to što su bile Aljine cigle . Da bi odgovarale Aljinim standardima morale su imati savršenu: bordo boju. E, takve cigle su bile veoma rijetke, najređe. Ne zna se oklen , ali Aljo bi svake druge hefte odnekle iščeprko dvije polovnjače. Ma ne ženske. Nego ciglene. Sa ženskinjama je bio malo tanji. Za njega vrijedilo pravilo:

-I ćorava koka zrno ubode .

Da li je Aljo šta ubo nije znano . Pošteno govoreći nismo voajeri , pa tako nismo nazočili bilo kakvom , čak i najmanjem nagovještaju takarenja. Za Alju , po pitanju insanki vazda su bila neka takarli vremena.

U neko doba mu dosadili  jahanje preko sedam gora i preko sedam mora da bi nabacio dvije polovne , takarli bordo cigle. Počeo je sam polufabrikovati  cigle. Po gradilištima i ruševinama je skupljao bilo kakve cigle, normalno čitave, u jednom komadu. Dakle taj dio repromaterijala  je bio totalesku džabalesku.

Zatim je preko bordo hamalskih veza nabavljao ostatke skoro sasušene plave, bordo i crvene polikolor boje. Nije se libio jamiti i masne boje  koje moleri ostave ispred  bracine kafane kad uniđu na obvezatno vikend  lagumanje.

Jedino mu je problem bio nabaviti kalcijev oksid. Na Stupu je bio jako skup za njegove hamalske džepove. I taj problem je umno riješio. Bilo ljeto ili zima , nabacio bi šamiju, široke dimije , ceker umjesto učkura ispod njih i kišnu kabanicu made in Trst preko . Pretpostavljate – bila je bordo boje. Toliko drečava i sjajna da je krečara uvijek zaboljela glava i moro je malo ohanut. Aljo bi se ženskim glasićem ponudio da mu pripazi štand. Naravski pripazio bi ga na obostrano zadovoljstvo , posebce na svoje.

U dvorištu je imao iskopanu rupu. Hekno bi pričuvani živi kreč , zalio ga vodom , nježno i pažljivo kao da su bijele ljubičice il hojdana neke hojdane. Kad se živi kreč zagasio , odnosno umrtvio , stekli su se svi uslovi za  bordo tinkturu.

Mješao je i eskperimetnisao sa bojama dok ne bi dobio željenu ; koja je, u anamo onog dlaku odgovarala boji dresa Sarajeva. Onda bi farbao cigle. Tada, to više nisu bile obični blokovi za zidanje. To su bile navijačke relikvije prvog reda..

Toliko se izvještao u mješanju boja , da je postao sasvim solidan i prihvatljiv moler. Nije postao Mikelanđelo, Karavađo , Da Vinči … , a ni slikar iako je mala matura bila dovoljna preporuka za moleraj. Pederi i njihovi mentori, sveti oci  su mu ogadili umjetnost.

Dok je bio hamal niko ga nije zajebavao. Svi su ga cijenili i poštovali. A i vazda je bar jednu ciglu nosio u džepu. Siguro je siguro. Čim se počeo baviti molerajem počeli su ga neki papci takariti na pasja preskakala. Ta nema veze sa hamalenjem ili molerajem. To je imalo veze sa bolesnim krkanskim nerazumom.

To u mahali nije red, niti su ga mahalaši zezali. On bi se za njihove hastale sklanjao, kad bi praporci i brabonjaši za njim  zvečali i smrdjeli. Ti ljudski abortusi se pred zadnje klanje sa svih strana u ljepotu od Grada čednosti sjatili i nakotili.

Mahalašima se učinilo da je Aljo vremenom  počeo usporenije misliti. Pomišljali su da znaju razlog.

Aljo je bio jako dobar čovjek , obrazli i uljudan hamal. Poslije je bio jako miran , obrazli i dobar čovjek i moler, a ponekad kad zatreba i mahalaš i hamal. I sada , kao novi , dobri , raznovrsniji čovjek koji sporije misli , po potrebi mahalaš, moler i hamal bi uvijek našao neku da je pricrvlji.

Je li jaukala nismo svjedočili, nismo voajeri, mada se pronio glas da je znao natjerati ženske da zajauču i zacvile – Joj, mamo mamice. Eto to vam ga je znak da  mozak nema nikakve veze sa anamo onim ili anamo onom. A najvjerovatnije da ima. Stanje svijesti, što bi reko naš drug Platon. Ili Frojdove podsvijesti što bi rekli neuki. Ća mu ga mi znan?  A možda mu se to mozak pred utakmicu odmaro.

Aljo je imao samo jednu pasiju: FK Sarajevu i pola druge, kad se nahorozi: žene. Ni jednu bordo utakmicu nije propuštao. Radi utakmica, neke garant žene  je sa guštom propuštao. Najdraže su mu bile takarli, derbi utakmice vječitih  sparing partnera : Sarajevo – Željo.

Tada bi na utakmicu, u dva cegera, nosio pet cigli. Zbog toga se godinama malog pogrbio. U jednom dvije bordo cigle; u drugom dvije plave cigle, nalik željinim drsovima. Ona peta , nikakva , je bila farbana u crnu boju. Valjda sudijsku. Molovanju plavih i crne previše pažnju baš i nije posvećivao. Nismo ga pitali za taj diskriminatorski odnos , bojeći se da ne otkrijemo , gluho bilo da je rasist u podvajanju boja. Njegov problem , mi se ne faćamo tuđih intima.

Kad bi ga pitali zašto je crna sa plavim , hinjski bi se kezio. Kad god bi Sarajevo izgubilo ,  sudija je moro jal u hitnu , jal u bolnici. Svjedoci su uvijek tvrdili da ga je u blentaru strefio gavran crn ko crna cigla. Mnogi su pomišljali da gavrani navijaju za Sarajevo , ali to se nije moglo potvrditi samo radi razbijene sudijske glave.

Ni slučajno se nije smjelo desiti da se cigle pomješaju. Bordo dijelove budućih zidina bi zamotao jal’ u mušemu , jal u voštano platno, jal u neki nepropusni materijal. Za plave cigle i onu sudijsku  ni’ mu brige . Što se njega tiče mogle su kisnuti ili tucane biti, samo da se ne dotiču njegovih miljenica.

U početku se ljudi ibretili što će Alji dva cegera na jednoj utakmici. Kontali u jednom zlatne kašike nosi, a u drugom vreće sa narodskim blagom , ili barem dva-tri kila narodskog  zlata. Pogriješili ljudi. Taj vakat će kasnije doći. I to kod onih ko fol begova,


Alju boli nešto šta oni misle. Izvadio bi umotane cigle i poredo ih pored sebe na lijevu stranu , onu do srca, na desnu stranu onu od pištaljkinog jada. One plave bi stavio ispod nogu i dobro, ljucki ih čepio vas cile utakmice.

Onda bi pogledao prema sudecima i dao im znak da mogu prvi zvižduk heknuti i utakmicu započeti. Nikad se nije desilo da utakmice počne, a da se Alja ne našteli i bordo ciglama da znak za početak tekme. Bojali se ljudi u crnom da ih ciglom il gavranom , dobri čoek sa tribina, ne zaždije.

Prvo poluvrijeme bi bodrio bordo momke i lupao plavim ciglamo o beton i kršio ih. Valjda bajao pobjednički usud za fk Sarajevo. Do poluvremena nema jedne plave sprčene gline. Za intermezza bi drugu plavu skršio. Drugo poluvrijeme bi bilo dostatno za treću sudačku . Što no kažu al treću sreću , jal treću nesreću.

I nema Želje. Slupo ga jal’ Aljo, jal’ Sarajevo. Tada bi Alja rahat bio. Često. Koliko pitari lupali, tolko im mašinovođe vrnuli. Znao Željo preskočiti njegovo bajanje i natakariti pitare. Alja bi prozborio ” viđu vraga sa sedam binjiša ” i hek ciglama o vlastite sljepočnice.

Aljo , iako zagriženi pitar , nedelju dana ne bi jeo ni burek,ni bilo kakve pite, ni ćevapčiće kod Haseta. Čak ni jogurta samog. Nije mogo, slupo vilicu.Ma ne viljušku boni , već labrnju svoju . Dok ne bi projeo , konto bi konto, i na kraju bi skonto  i da njegove cigle nisu autorizovane ko ilmijske sihirske bajalice.

Kad god bi pitari gubili okupljeni dunjaluk bi jednoglasno zaorio i gromoglasno skandiro:

” Aljo Aljo , Alija – a sada spektakl !”

To je onih pet minuta slave za koju se Aljo mjesecima pripremao i živio . Potaknut publikom Aljo bi uzeo bordo cigle i junački, a bome i krvnički bi ih , u ritmu akandiranje , sastavio sa vlastitim , mubarek sljepočnicama. Nekad bi ga krv oblila, ali hećimu nikad nije išao. Proslavio se Aljo kod navijača oba tima, čak i kod onih navijača koji su dolazili sa strane , od onih drugih , uglavnom gubitničkih timova.

Aljo dobar bio , nije nikog hotio razočarati i u neko doba počeo krajem svake tekme glavu junački poturati pod bordo cigle. Sad više ni rezultat nije bio važan. Bitan je ritual i slava. E, zbog toga ga oni bilmezi i pogančeri handrili; krivi im tuđi rituali i slava.


Poslije ovog zadnjeg genocidnog rata, ne znamo mu broj, one pređašnje ne meremo izbrojat, toliko ih bilo, zabraniše koševske ažbahe Alji da na stadion dolazi. Jadni Aljio pita što je skrivio. U skromnosti ne ufa se da je borac Armije ljiljana bio.

-Jel ti dvije,tri cigle u cekeru nosiš?

-Samo dvije, majke mi tvoje.

-Nije bitan broj nego objekat.

-Jeste bitno samo dvije glave imam, jednu za cigle, drugu za bubanje, bubno te objekat u blentaču.

-Ja o ciglama a ti o glavama i bubanjem,kakve to veze ima?

-Ima, kako nema , drug , jedna glava za bubnut ciglama, druga glava za bubati smokvice ili papke u mozak.

-Kakve veze imaju cigle i bubanje smokvica? Koje vidio da se smokvice bubaju? Smokvice se jedu i kad si vidio da paplari mozak imadu.

-Joj blentovije, ljudi moji. Da bi bubo smokvicu hablečina ti mora biti ko cigla, drukčije ne mereš brati i bubati smokvice. One ne pristaju. A gdje ću, ba tu ljepotu jesti, nisam kanibal. Pođahkad se brstickati mere . Gluho bilo..Ona ti je bolan med medeni ,slasna…

-Pušćaj mi mi sad Debine nabrajalice, nemam ja vremena za te mahalske  finte i s tebom se naduravat . Nego ukratko: unosiš li ti cigle na stadion; unosiš. Jesmo li ti mi dozvolili; jesmo. Jesi li ti ikad protivničkog navijača hekno, bubno ili ubio sa tvojim navijačkim rekvizitima? Nisi. Ili barem protivničkog igrača ili sudiju strefio; koliko znamo nisi.

-Normalno da nisam. To je grehota i Mili Bog ne da da se insan ubija , osim ako nije zločinac od pogančera , hordi zla ili manijaka. I gdje ćeš bolan insana ciglom bubati. Krhkiji ti je on od prelijepe , mirisave smokvice. Nauka i evolucija su dokazali da je ona nepoderiva.

– Što ćeš nam ondak ti i tvoj rekviziti. Ne pratite savremene genocidne , šovinističke i rasističke tokove. Zbog tvog rigidnog i oportunog stava opada nam slava u krvoločnom dijelu pučanstva. Zbog brige o popularizaciji bordo kluba od danas, nadalje i ubuduće, ti je za sva vremena , pride vjek vjekova , zabranjen ulaz na ovaj travnjak. 

Objašnjavaju oni njemu naširoko i nadugačko muhur pismenijem da nije položio za navijača Hordi zla. Obrazloženje kratko i jasno : Nije kajl nikome smrskati glavu ili makar obogaljiti neki ud ili kičmu..

Aljo slegnu ramenima, kaže natakarim i vas i vaše vam zemene i vakumli podrumaške i trezorske  blentare. Ceger pod ruku i kod Bajrića. Tamo ponekda zaluta neki od mahalaša; niko od konzilija, možda Mojsije,ali nije nam prijavio.

Sada Alju možete u kafani Višnjik na Bjelavama vidjeti; i to samo nedeljom kada Sarajevo igra. Sjedi on, na stolu dvije bordo cigle, neumotane ,  klipača i tanjirić sira. Kokuzna vremena za pošten narod.

Natakari ti on tranzistor na uho, ovi mlađi i ne znaju šta je to. Nema prenosa, tranzistor pokvaren još za rata. Nije bitno , on to  Kamenjaševića sluša kako Haseta slinu i Osima štrausa i njine majstorije i driblinge  žmari i fali , a on Aljo , čuveni spktakl insan, na haberu svaki potez u bordo boji vidi i smješka se.

Ponekad uzdahne, to majstori, tako se fudbal igra. Zapali cigar, duboko udahne pa još dublje izdahne, dobar gutljaj iz klipače srkne. Nabode čačkalicom komadić sira , valja tu crkavicu pd meze razgodit  dok tekma traje . I sve tako u krug i ukrug, i opet i opet dok ga ne šukne i na hastal glavu ne prisloni.

Glavu prisloni i zaspe , da bi meštre od baluna bez obzira na boju  i čehru: i sanjo i gledo i uživo, ako treba i sebe ciglama ponekad o blentaru u snu bubo. Samo ovi puta, nježnije i obzirnije. Skonto glava je njegova i jedva je živa ostala. Rat i zabrane ulaska na stadion mu pomogle da pameti dođe.

Što ti je vakat, rat sve natandario i nema više:

– A sad – spektakl.

Rat svu slavu čudesima svojim pokupio. Ali, naravski  ima popravnog , uvijek ga je bilo.

Komentariši