Jesenja fantazija
Jesenji opus I
Ah , to proljeće
Proljetni opus II
Svileno ljeto
Ljetni opus II
Zima
Zimski opus II
Lijep je,proljetni sunčani dan. Zima došla na svoje. Biće i kiše, u planinskim predjelima i snijega.Čini se, sve se pobrkalo.
Mi volimo sva godišnja doba i kada su ona u svom elemntu.Ali nama naopakim kaki jesmo, svejedno koji je vakat i zato ćemo malo lamentirati o birvaktile stađunima.
Recimo, ko je vidio jesen a da u njemu jagode blistaju ,a ljubičice nježnošću mirišu krajolike.
Jesen je da jabuke i kruške zriju. Nekada je bilo da njen dragi ide u armiju.To je značilo čim se vrne eto svadbe,eto takarli dana opet u neku jesen. Jer jeseni su za svadbe, i tako to. Za duboko oranje. I brazde. I sve što uz svadbe ide. Kaže Sveta knjiga: vaša žena je vaša njiva. Mi dodajemo i voli duboko oranje. Kako neće voljeti. To je osnov plodnosti i života.
Proljeća su za buđenje života i cvijeće da pleše . Sve je , u beharima i mirisima. Dunjaluk oživi i sve se uzbiba. Arija miriše na ljubav. I povjetarci donesu tu čuvenu, jedinstvenu, veličanstvenu , uglavnom neponovljivu ljubav. Bude i bolnih. Neka , ako nema boli znači nije se ni voljelo.
O ljetu se sanja, jer trava je narasla, miris pokošenog sijena je tu, da se valja u njemu i kupa u suncu. A ono sunce i valjanje? Pa udari sunčanica počesto. I zaboravi se insan.A kad se zaboravi, eto novog života. Ne odmah. Ima određeni vremenski period kroz koji i priroda i insanka postaju bremeniti.
A šta ste vi mislili, sunce vas mlatne u čelenku, vi se zaboravite i da nema poslijedica. Ne mere to tako. A poslijedice su lijepe i željene. Neke i nisu. Na prvi mah, ali se prigrle. Djeca su najljepše i najnježnije u ljudskim životima. Čedna i bijela kao zima.
A i ta zima. Hladna je i lijepa. Tjera čovjeka da se grli i stišće, da se zagrije. A kada se zagrijava krv uzavrije i onda zna se ,šta je raditi da se insan malo rashladi.Igrati se kamare.Znate ono , treba posteljinu na kamaru, pa u seharu. A kamara ima raznih i uzdisajnih.Te dušeci, te šilteti , te svilene plahte, minderluci ,a napose i mehki jastuci. Jer ako je zima, treba grijanje pojačati.Najlakše jastučenjem, a mere i dušečenjem. O kako je to zabavno , da samo znate , a i … (Neki drugi put.)
Lijepi nam ovi stađuni, svaki. A ljudi izvoljevaju.
Neko voli ovo , drugi bi ono godišnje doba.
U nekim – u zemlju propadaju, neka , jopet , mrze i najrađe bi da ih nije.
A ljubav gospodo?
A grijanje i veljanje?
Šta sa pupanjem i bibanjem?
Šta sa zrenjem i dubokim oranjem?
Vi bi i to da preskiočite sa godišnjim dobom koji ne volite.
Mislimo da niste svjesni šta ne volite.
Što bi poete rekle:
Mnogo toga nije volio, pa je zaboravio vrbopuc.
U prevodu:
Samo jednom se živi, a vrba svako malo puca.
i
Takarli nam bili svi stađuni.
Lijep je, sunčani dan. Zima došla na svoje. Biće i kiše, u planinskim predjelima i snijega.Čini se, sve se pobrkalo.
Mi volimo sva godišnja doba i kada su ona u svom elementu.Ali mi naopaki kaki jesmo, nama sve jedno koji je vakat i zato ćemo malo lamantirati o birvaktile stađunima.
Recimo, ko je vidio jesen a da u njemu jagode blistaju ,a ljubičice nježnošću mirišu krajolike.
Jesen je da jabuke i kruške zriju. Nekada je bilo da njen dragi ide u armiju. A danas sve neki vehti , metiljavi momci. Nit iđu u armiju , nit drage imaju. Mobitel im druga , a kompjuter armija. Sve sami goli hadum , jumfer i anamo ona pogan.
ToBirvaktile , povratak iz armije je – ehej , velika feršta. Očeličio momak i cura frca od radosti. Tada je zagarntovano bilo ; ha se delija vrne ,eto svadbe,eto željenih takarli dana. I opet u neku jesen. Jer jeseni su za svadbe, i tako to. Za duboko oranje. I brazde. I sve što uz svadbe ide. Kaže Sveta knjiga: vaša žena je vaša njiva. Mi dodajemo i voli duboko oranje. Kako neće voljeti. To je osnov plodnosti i života.
Proljeća za buđenje života i sve je u cvijeću , beharima i mirisima. Sve oživi i sve se uzbiba. Sve miriše na ljubav. I mirisi donesu tu čuvenu, jedinstvenu, veličanstvenu , uglavnom neponovljivu ljubav. Bude i bolnih. Neka ! Ako nema boli znači nije se ni voljelo.
O ljetu se sanja, jer trava je narasla, miris pokošenog sijena je tu, da se u njemu valja , kupa u rosi , i u suncu suze kriju. A ono sunce i valjanje? Pa udari sunčanica počesto. I zaboravi se insan.A kad se zaboravi, eto novog života. Ne odmah. Ima određeni vremenski period kroz koji i priroda i insanka postaju bremeniti.
A šta ste vi mislili? Sunce vas mlatne u čelenku, vi se zaboraviti i da nema poslijedica po glavi neopreznog dunjalučanina.. Ne mere to tako. A poslijedice su lijepe i željene. Neke i nisu. Na prvi mah, ali se prigrle. Djeca su najljepše i najnježnije u ljudskim životima. Čedna i bijela kao zima.
A i ta zima. Hladna je i lijepa. Tjera čovjeka da se grli i stišće, da se zagrije. Pa kada se zagrijava krv uzavrije i onda zna se ,šta je raditi da se malo insan rahsladi. Igrati se malo kamarije. Znate ono , treba posteljinu na kamaru pa u seharu. A kamara ima raznih. Često zvukovnih i i uzdisajnih. Te dušeci, te šilteti , te svilene plahte, minderluci ,a napose i meki jastuci. Jer ako je zima, treba grijanje pojačati.Najlakše jastučenjem, a mere i dušečenjem. Kako je to zabavno , a i …
Lijepa nam ova godišnja doba, svako. A ljudi izvoljevaju.
Neko voli ovo , neko ono godišnje doba.
U nekima – u zemlju propadaju, neka mrze i najrađe bi da ih nije.
A ljubav gospodo?
A grijanje i valjanje?
Šta sa pupanjem i bibanjem?
Šta sa zrenjem i dubokim oranjem?
Vi bi i to da preskočite sa godišnjim dobom koji ne volite.
Mislimo da niste svjesni šta ne volite.
Što bi poete rekle:
Mnogo toga nije volio, pa je zaboravio da je vrbopuc svakog proljeća.
U Prevodu:
Samo jednom se živi, a mlađana vrba svako malo puca.
I ,
takarli nam bili svi stađuni.
