Odmah po dolasku u Sarajevo Mito u meanu sa novi drugari , a Lela Jela Jelena u čistatice,u Higijenski.Moralo se,da se djeca prehrane.U Mite čestitosti nešto ostalo,nikad joj paru od plate njene nije uzeo.Nekako žena skucka , posudi pare i kupi kravu Tako Frka otpoče đugume tegariti i mlijeko raznositi.Bilo potrebito , plata majčina i urod iz bašče nisu dostatni bili. Troje djece tri kćeri , dvije – haman pred udajom ,četvrto na putu, a peto najveće iz meanu ne izbija.
Lela Jela Jelena trbuhom do zuba.U neumlju svoga alkoholnim parama ispranog uma ,Mito umislio da nije njegovo. Računica mu se ne slaže. Konta ,nije je tandaro od Vranja,skoro nikako,jedared,dvaput u vrh glave.Ali muči.Ni jedne ne progovara.Mnogo mu žena Lela Jela Jelena propatila, pa ga sramota da joj išta zamjera.Zaboravio čovjek da je ponekad presaugao toliko da pojma nije imao ni gdje mu je stražnjica, gdje glava , a kamo li anamo onaj.
A opet , konta nešto i red je. Ne moš ti sudbi ni pobjeći ni opepiljiti.Bio je nedobudni – niko ko on Mito Bekrija . Što ne bi sada bio malo Dimitrije sine Mitre , majčino jedinče .Pogotovo što staricu majku ,onemoćalu , usamljenu i napuštenu ,ne vidje od dolaska u Sarajevo i ona umreja od tuge za sinom budalčetom.
Za sve on , meane i drugari mu krivi.Ne krivi on ni sva proljeća,ni sve Leposave , Koštane i Lele Jelene.Sve je počelo davno prije.Taki se čovjek rodi.Piše mu na čelu kaki je . I taki mora biti.Žal je za mladošću,nema više one njegove Lele Jele Jelene.Dosta ostarila.Vidi se ima tu ljepote i kuveta,ali nije to ona njegova uzbibana i razigrana leptirica Lela Jela Jelena. A baš u taj vakat iznenada Vranjaka , bar malo dođe na tobe.
Frka nagrabusila.Sve se na nju svalilo,a jako sedam ljeta imala.Dvije starije kćeri na udaju ,skoro srednje završavaju,sramota ih. Nešto ćeprkaju po bašti i to je sve.Neće moći naći muževe ako ih neko sa đugumima vide.Sin mali se tek rodio.
Narod priča , dva tri puta je potkačio onaj zgodni šofer , hadžijin unuk iz higijenskog , kad su na dežuri zajedno bili.Plaho su se nadežurali.Ona godinama neljubljena – on šoferski lisac. Išle ga Koštane, lele Jelene, Fazile i Emine ko hadžijinu unučad bajramluk.Osjetio da joj tijelo samo što ne eksplodira od čežnje i davanja. Nabreklo ko zrela jabuka, možda smokva petrovača. On nije imo kud(?) – ubro je. Pa je brao , ubirao i ubirao. Svašta nešto. Što? Ne znamo. Nismo nazočili i mi se nekim zijanom zadeverali. A ni on ni ona nisu od neke priče bili. O tom branju od njih dvoje nikad živ insan riječi nije čuo.
Kako to uvijek i obično biva , olajava narod, zapravo besposlene kone koje nemaju svoga života , pa se u tuđe uvlače. Na prililku , Jela Jela prvi put od Vranja došla do onog :joj,mamo mamice.Lakše joj bilo.Nekoliko mjeseci oli ne cijela godina,pa se sve ohladilo.To je bio onaj labuđi poj ili pjev one neznane , nikad viđene australijske ptice što umire pjevajući. Taj poj uvijek pristaje uz tužni rekvijum svim natakarenim djevojčicama i vaskolikom ženskom rodu. Može se vrtiti , uprtiti i upotrebiti bilo gdje.Tužnih ženskih srdaca to je poj. U ovoj priči , kao i životu , ima mnogo tužnih djevojčica što ih ljubavno trnje posred srca probija i kasapi
Poslije dođoše one suhe i posne ženske godine. I to je to. I ljubljena i neljubljena , takarena i netakarena, pa opet takarena, voljena i nevoljena, a takarli život Leli Jeleni odi dalje.Joj , mamo mamice.A tu se belaj neće zaustaviti.Kad baksuzluk greje , onda se zaobada i ne mere se zaustaviti.
A najmlađa kćer Marija Magdalena , od malih nogu zvana Frka tegari džugume, raznosi mlijeko. Sitna i krhka , oni skoro veći od nje. U toj krhkosti savršena, anđeoski prelijepa i nježna . Narod se kleo u njenu ljepotu. I molio se za nju. Toliko ljepote zlo zaziva.
Deset nekad dvanaest litara mlijeka u džugume pa na Podhrastove. Kobilu za hrastove veži ,kao i drugi mljekari sa periferije.Bilo je to neko vremena poštenih insana i hajvana. Niko tuđe nije otimo. Osim u ljubavi.Pa raznosi niz Bardakčije,Hadži Beširovu pored domova za napuštenu djecu , studentskih i Ivezićkog, preko bjelavskih mahala do Čakaluše.Dalek je to put pješke za dijete , pride dva džuguma . Dalek i težek put ,za nejaku sad već dvanaestogodišnju djevojčicu.
Nikad se nije tužila.Sve mirno podnosila, ali reci joj jednu nepravednu i pogrešnu eto belaja. Zbog toga je prozvali Frka ,svi zaboravili da je Marija. U neko doba , kad joj sve dokundisalo , sasvim iznenada počela se i čambati i frkisati i jedan đugum sa sobom svugdje nositi.
Niko se nije smijao, toliko se ozbiljno i sasvim prirodno prigrlila raznosačkog alata i zanata . Znala i đugumom dobrano strefiti. Nikad iz čista mira , iz hira,sama od sebe. Samo kad bi je neko izazvao, nešto rekao ili je, Tito dragi , ne do mu Bog mili , pokušao dotaknuti. Za diranje minimum dva đugum heka sleduju ; garant.
Pametno mila moja, dobroto moja ne daj na se. Kasno, prekasno se savjeti daju. Ojačala Frka i naučila kako najbezbolnije raznosti mlijeko.
Džugumi joj nisu ništa mogli. Hobikla se na njih.Ko na hud usud. Nekako , slutilo se , morao je doći dan kada će Frku život slomiti.Imala je malo više od šesnaest ljeta tu veče. Ona sva u bijelom, radosna ko nevjesta neka. Nevjestanje se tri godine ranije desilo. Jaka je Frka bila, tri godine je trebalo da bol izbije i da je u šesnaestoj godini slomije, ko otpalu trepavicu.
Oni mislili da plače zbog prljavštine koja se zamalo desila te noći. Plakala je i zbog te noći . Bilo je stid Dobrog. Ali plakala je zbog slutnje – svih onih noći kad ljubav neće naći i anterija koje zbog ljubavi koje nema , nikad radi ljubavi neće obući.Osim jednom, dvaput,u neki znani nevakat pun čemera i boli.Ali,i ljepote i strasti.
Na kraju,kad je odlučila da odleprša skontala je fol. Imaš li koju uspomenu sa nekim da podjeliš dobro si prošla. Ako uspomene pišeš i ljubavi nekoj prinosiš, ni to nije loše. Ako ljubav strancima nudiš to ne valja.Nikad i nikako ne valja.A ona imala hejbet , skoro pa hajbet na hejbet uspomena , taze i birvaktile ,da te mili Bog sačuva od nekih.I pratile je od sedme godine do zadnjeg dana.Uspomene je nisu popuščale.I vake , i nake. Najčešće nake. pa vake.
Život je prolazio i prošao, došo vakat mrijet. Čovjeku bude žao, pomalo , ponešto i pođeđe. Svaki život je prelijep , proleti kao tren i san. Jedan je jedini koji čovjek ima i živi. Ima i boli i tuge jako mnogo, ponekad nepodnošljivo previše. A opet toliko ljepote često provri da se i umiralo od ljepote.
Joj,majko moja,joj sejo moja.
Najdraže Frkino cvijeće su bile bjeličasto žute kadifice i žute ruže, koje se na vršcima latica prelijevaju rubinovim dugama. Podjećale je na Vranje u kojem nije osjetila oblaka i njenu strast i bol. Voljela je i jagorčevina. Divila se tisućama ulovljenih sunčevih zraka na malim pozlaćenim cvjetićima.
Cvjetovi je – i kadifice i ja(di)gorčevine podsjećali na Sarajevo, njenog Dobrog , Bekriju njenog jedinog i život. Život razigrani , nježni ,skoro prinčevski blagi i krhki, što prelijevajući se u bezbroj svjetlucavih iskrica tvore snenost zaljubljene duše.
Sjeća se šta joj je Dobri jednom povjerio:
-Milo moje , morala si doći u naše mahale. Tako suđeno. Ni tebi ni mahali , nije bilo života jednoj bez druge.Ti si od onih nekoliko zvjezdica koje su obasjale Bjelave i mahalaše i podarila im svjetlost i milost da mogu preživjeti.Vaša imena su zapisana u knjizi dobrih.Nadam se da ćeš moći reći – vrijedilo je., jer u očima tvojim uprkos svemu opstaje cvijeće i sjaj u travi.
Nije Mojsije bio nagodan svirati vranjanske, te „stranjske“pjesme. Kaže previše je bola u njima,Zatakare te direktno i namah,u veliki i mali mozak i zavežu ih u čvor.Nije zbog toga zaobilazio te pjesme.I sevdah to isto čini,nećemo dušu griješiti,ali malo suptilnije .
Nijedna ženska u njegovoj okolinu nije imala onaj specifični glas mlade vranjanke koju mladu udaju za stara, koju udaju bez ljubavi i ubijaju joj srce i dušu. Ili bar sušićave pjevačice , u čijim grudima eho razorenih bronhija stvara eho koje titra slomljenom srcu.I tada insanki ne preostaje ništa drugo nego da djetinjom dušom bol izbaci iz srca ,i prenose ga sa generacije na generaciju prodatih i na silu udatih žena.
Na taj način se glas rađa,naljeđuje i prosipa , darujući nježnost i elegični zvuk onim sentimentalnim i bolnim raspoloženjima vranjanske pjesme. Mojsije nije pronašao glas koji bi mogao biti izvor onog nečeg što samo vranjansko nebo može zanijeti i roditi i upjevati se sa njegovom harmonikom..
Mimo Vranja se nije rađao , ni naukovao vranjanski glas sposoban da na površinu i iznad muzike , do samog neba iznese sve one sičušne valere tonova što damarom biju. Da bol uznese do onih muka što se spajaju u jedan vapijući, jedvačujni , a tako prodoran i kristalno čist krik žene..Krik istine i bola satkan od nježnih suglasja ljubavi , sevdaha, čežnje, sjete, žalosti i tuge.
Treba se za to roditi, dert i damar sastaviti ,u zvuk pretočiti i kako nebo zapovjeda iznjedriti i zapjevati.Teško se to uči ; još teže upjevava.
U jadu vremena,u jadu jada,u jadu sjemena,u jadu pada,suze i bola ljubavnice i prijateljice, golubice i grlice,princeze milosti,karaljice vrišteče boli rodi se glas Marije Magdalene – Frke Frkice,mile djevojčice ,kao pahulja bijelih kristalni let.
I pad je let poručuje pjesnik.U padu let je ljubavi svijet ,dodaje ljubavnik njen.Kad bi pjevala,o svome dobrom bekriji ptice bi ušutjele i plakale.Toliko ljubavi i tuge utkanih u safirnu čistoću i brilijantnu jasnoću glasa su čudili i nijemili slušaoca.Nebo bi tišinu spustilo , kao da se takvo nešto nikad nije čulo i uznijelo glas i jecaj do zvjezdica.
Vrišteća bol bi ponekad zatirala, prijeteći da se pretvori u jecaj,u plač ali nebo ne dozvoljava da se niti pjesme gube,želi da sasluša pjesmu do kraja.I pjesma nastavi da se uspinje do neba,da bi tamo prenijela krik slomljenog srca .Bila je to molba i molitva , pokora i iskupljenje djevojčice da joj se ublaže boli i podari ljubav.
Slušajući taj milozvučni glas Dobrom je pala na pamet legenda o australijskoj grlici koja umire pjevajući. Međutim stađun još nije bio zreo za tu poemu.I nije bila namjenjena Frki Frkici.Bila je suđena jednoj drugoj malenoj koja će uskoro ući u njihove živote.Da joj olakša boli u nekom drugom vaktu.
Za uzvrat – nju Mariju je Dobri učio da je Bog Milostivi Ljubav.
Ljubavlju svojom je stvorio Univerzum.Učinio ga savršenim.U tom savršenstvu je sva neizmjerna ljepota i mnogo čuda.Nama je najbliži nauk o suncu,mjesecu,zvjezdama i maglicama,stvorenih da bi ih ljudi gledali i učili.Sve ostalo je jednostavno.
Bog Jedini je Ljubav. Čovjeka je stvorio iz ljubavi i poklonio mu ljubav i milost.U Boga Milosrdnog nema gladi ni golotinje,ni žeđi ni žege,ni ružnih riječi , ni psovki.Samo ljubav i čista duša.Ljubav treba da vlada i srcima i dušama ljudi i da je oni čistu i neokaljanu vraćaju nebu. Ali sve je stvoreno u parovima,pa se rađa i čovjek i nečovjek.
Nečovjek se rađa i odriče neizmjerne dobrote i ljubavi Boga Silnoga i želi da čistu djecu svojom zloćom uprlja.
Beskonačna i neuslovljena Božja ljubav uprljanu djecu može očistiti i umiriti u svoju ljubav uviti.Za tu ljubav se čitav život vrijedi boriti.Ako treba i odricati,tugovati i bol trpiti.
Frka nije bila sigurna da ga je shvatila.Bila je samo radoznalo dijete željno ljubavi i igre ,a Dobri tako dfalek, preozbiljan i tužan.Iako joj i još mnogo toga nije znala i nije joj bilo jasno vjerovala mu je.Ova noć , koja slijedi će joj pomoći da razbistri um. I slomi srce; a dušu i um zamalo izgubi.
Ova noć nema nikakve veze sa joj, mamo mamice, a malkice previše i ima.
Ovo zazivanje majke i sestre olakšava bol ali i ushićenje,onaj dert ali i opijenost,tragiku rastanka ali i anđeoskih priviđenja i sanja.To je i ljubavno ushićenje i bol.
To zazivanje majke može biti i onaj tren kada se duša u bolu slama i kada je vrlo tanka nit između razuma i nerazuma.
Da , ziasta je Dobri bio u pravu kada je rekao :
-Svaka djevojčica je grlica , ptičica malecka , koja,uglavnom , radi ljubavi umire pjevajući.
