Dva labuda bijela na jezeru
ljubav vode
tren
djelić sekunde prije nego se prosu
krik agonije koji vrhunac
nosi
odjednom
niotkud ih poklopi strašni mračni oblak
nestadoše u olujnoj tami
Iz tame se vrati labud bijeli
oblaci se raziđoše
na obali ležaše labudica bijela
gromom pogođeno
zaljubljeno srce nju je izdalo
Labud tužno pogleda
družicu
mrtvu ljubavnicu
zatrepta krilima
pomiluje je kljunom
pa krilom
nježno
zaljubljeno
kao da ljubav vode
ništa ne pomaže
ona ga ne osjeća
njeni su snovi završeni
on mora dalje
sam
ili ne
Život je to
Neki dan pjevušim pjesmicu koju nisam dugo slušala. Moj bijeli labude, kad me jednom ne bude… 🥰sjećam se da sam tu pjesmu čak i tada u Jugi volila da slušam.
A ovo tvoje lijepo napisano mi odmah probudi scenario u glavi, dva labuda bijela na Vrelu Bosne❤️pa baš lijepo
Budi pozdravljena Senorita
Tvoje opservacije su nepogrešive i istančane. Tvoje znanje o muzici je , posebno roku je antologijsko.
Ipak usudiću se, ne ulazeći u pojmove pjevnosti , popularnosti i ukusa , da kažem koju riječ , jer si mi asocijacijom otvorila put ka korespodenciji o labudovima bijelim.
Moj bijeli labude Prljavog kazališta je jedna elegična rok balada u prepoznatljivom rok pakovanju.
Pjesma Labude kad rata ne bude , Divljih jagoda je porukom bliži mom iskustvenom svjetonazoru. Divlje jagode su vrlo dobri , korektni i časni autori rok poetike. I uvijek su znali objediniti emocije i stvarnost datog trenutka i podariti ih slušaocu na vrlo prijemčiv način.
Tragika jednog rata , oslikana u krvavim rukama i bjelini – nevinosti labuda koji živi od sna .Rat nikad ne traje vječno. Uvijek ima neko da ljubavlju i milošću Bjelinu budi i ona opstaje.
Moj poetski zapis takođe govori o tragici dva labuda bijela. Ali je i jedna univerzalna metafora o ljubavi i životu.
Ljudi bi mogli učiti i još više naučiti od životinja.Nježnost , blagost, vjernost , milostivost , hrabrost, neuslovljena ljubav…
Labudovi ushićuju bjelinom i ljepotom. Njihova ljubav je grandiozna i neponovljiva. Predigra vođenju ljubavi , udvaranje , zavođenje , ritualni ples koji se ogleda u spektaklu pokreta i dodira , oslikavanja srca i na kraju ili početku te ljubavi (sve jedno je) je nešto od najfascinantnijih viđenja što je ovaj smrtnik susreo u svijetu koji ga okružuje.
Znaš to , labudovi su vrlo monogamne životinje , i kada jedno ode beskraju, ono drugo mora ići dalje. Sami ili će naći novog partnera/icu nije bitno, prelijepi život odi dalje.
A ljudi ? Skoro svaka bijela labudica je prelijepa Odete. A njen izabranik princ Zigfrid ? …, nije se baš pokazao.
I tamo , na kraj svijeta , časni i ponosni labudovi i labudice m i njihovi labudići napušteni od svih su prepuštenoi velikom zlu .U Svetoj zemlji rat će se završiti. I uvijek će preživjeti neki labud da budi svoju labudicu iz sna i da nastave sanjati o milosti i ljubavi.
Sretno Banditice ,hvala ti na dobroti i čuvaj se od budnih.
Pozdrav dragi Hajrobleki, da, slažem se i razumila sam da pjesma od Divljih Jagoda ovoj priči puno više priliči.
Svaka pomisao na labuda je tako lijepa, pa tim se može reći da labud odpjevan u bilo kojoj pjesmi može samo značiti da će biti lijepa pjesma❤️
Eh, mila Damo
Većina priča o labudovima su prelijepe , ali tužne ili tragične. Labuđe jezero Čajkovskog je jedno od rijetkih koje je ishodilo , kakav takav sretan završetak.
U pravu si u vezi vizije labudova i Vrela Bosne.
Moje emocije i sjećanja su vezani za Labudove sa Vrelo Bosne .Na tragovima slika o labudovima , u jednoj epizodi davne priče iz moje mladosti , je nastao ovaj poetski zapis.
Vrlo brzo , ako se ne izgubim u vremenu i prostoru , postaviću dio jedne priče koja je osnov ovog zapisa , ili obratno. Nije bitno.
Hvala na podsjećanju i sretno.