Čim sam se rodio , poželio sam da se vratim. I dok ovo pišem , vidim sebe ružičasta lica , u platno zakukuljeno dijete , ne veće od teškog starinskog mlina za kafu , plače četrdeset dana iz dana u dan , iz noći u noć, i moli :
-Vratite me, ovdje mi je hladno.
Niko me nije pitao hoću li ja da izađem iz ugodne topline majčine utrobe u hladni i surovi svijet. Niko nije razumio moju plačnu molbu.
Sjećam se i ne sjećam se mnogo toga , ali svaki dan svoga života pamtim.
Kad sam imao šest godina pomislio sam ne mogu više i pokušao da odem.Sjedoh u korito Modre rijeke , pustih da me vali pokriju. Osjetih toplinu i svjetlost da me griju. Pomislim , vraćam se domu svom. Anđeo nebeski me pozva i reče .
-Ustani , izađi iz vode i ostani tu. Tvoje mjesto je ovdje.
Kad sam imao deset godine nisam mogao više i molio da me vrate. Tri dana i tri noći sam ležao na groblju . Čekao da me ljubav moja povede sa sobom. Reče mi Anđeo nebeski :
-Ne budali maleni , tvoje mjesto nije ovdje. Idi kući. Mrtvi mrtvima , živi živima.
Imao sam osmanaest godina poželjeh da nisam tu , jer snaga me izdade. Ne mogah više. Anđeo nebeski mi reče :
-Ne luduj , tek si počeo da se snalaziš.
Imao sam dvadest jednu godinu , zalegao sam , nisam mogao više. Anđeo nebeski leže pored mene . Ništa nije govorio , čuo sam mu misli :
-Gledaj u moje oči!
U njegovim očima zaplesa čitav jedan univerzum plaveti , svjetlosti ,boja , nježnosti, cvijetnih livada , mirsnih rijeka , nestvarnih pejsaža u kojima dječica veselo igraju , žene plešu ,vrteške se okreću , ljuljačke se njišu , lišće predivnu muziku šume…Sve je mirisalo na ljubav i iskrilo milošću.
-Hoću tamo .- rekoh.
-Eh , dijete milo , da bi došao tamo moraš da budeš ovdje i ljubavlju i milošću gradiš svijetove nalik u suzama viđenim. Do sada ti je dobro išlo. Kad u svoje sehare sjećanja pohraniš dovoljno lijepih slika i uspomena , ona će se sama otključati i povesti te sa sobom tamo kamo hoćeš. I upamti sve je u parovima.
Potonjih godina sam nastavio graditi svijetove ljubavi i milosti ne obazirući se da li mogu ili ne mogu više.
Trideset četvrta godina mi se učini najbeternija od svih. Htjedoh otvoriti seharu ljubavi , snova , sjećanja i milosti. Nisam mogao. U očaju zaboravih da ključe njene samo Anđeo nebeski ima.
Bio sam toliko umoran i obnevidio do nerazuma da sam samo želio nestati, jer činilo mi se da ovaj put zaista ne mogu više.
Podigao sam ruke ka nebu ,htijedoh moliti , pružih ruke dlanovima ka nebu okrenutim . Prije nego izgovorih riječi , na dlanove ruku mi padoše dvije kapi suze .Možda moje? Ne osjećam da mi oči vlaže . Možda rose ? Možda suze nebeske!
Na dlan lijeve ruke , one od ljubavi i srca , prozračna kao rubin zaiskri kap . Vidjeh mnogo Zla , boli i smrti. Vidjeh djecu i žene silovane i ubijane. Vidjeh gradove razorene i porušene. Vidjeh bludnicu i zvijeri kako oko vatre plešu i likuju. Ali onda Anđeo nebeski spusti silni , uništavajući vjetar . Sedam dana je urlikao i zavijao. Kad je prestao netragom nestadoše i Zlo , i bludnica i zvijeri.
Na dlanu desne ruke , one od darivanja i milosti , kristalno čista kao safir plavetni zatalasa se kap. Vidjeh mnogo smijeha i radosti.Vidjeh harmoniju. Vidjeh žene i djece kako se igraju i plešu. Vidjeh mnogo cvijeća i mirisnih rijeka .
Znam sam da vidim čistu neuslovljenu Božansku ljubav i milost. Iskonsku harmoniju.
I shvatih koliko su moja nemoć , beznađe i bol sićušni i sebični u odnosu na bol i nesreću koju u rubinovoj suzi vidim.
I poželjeh da bar dio ljubavi i milosti iz safirne rose nekom darivam. Bezuslovno , kao što sam i sam darivan..
I čuh odjek riječi u mome umu :
-Možeš ti još mnogo više nego što zamisliti možeš .
Poslije je došao onaj strašni genocidni rat ,Zlo, bludnica i zvjeri i ubijanje Bosne. Stisnusmo zube jer Reče nam , da možemo mnogo više nego što možemo zamisliti.
I evo opet stišćemo zube , i mi i Palestina , jer znamo možemo više nego možemo zamisliti.
Uvijek će tako biti.
Između dva stiska zubi u damarima iskre i žive prelijepi dani u kojima snovi o ljubavi i milosti bivaju odsanjani i uprkos svemu opstaju.
I evo sada , skoro na kraju puta , zahvaljujem se mojim anđelama i anđelima što me naputiše i naučiše da mogu mnogo više nego što mislim da mogu.
Kad čovjek svašta prođe i pretrpi i okrene se iza sebe vidi da je mogao više nego što je zamišljao da može.
Pozdrav prijatelju ❤️
Draga Senorita
To je druga , isključivo ljudska dimenzija “može se mnogo više nego što se misli da se može”.
Podare nam se mogućnosti , znanja , snaga i još mnogo toga što bi trebalo da čini sveukupnost naše jedinke. ali…
Milje, empatija, socijalizacija,znanje, vaspitanje,uslovljeni i stečeni kompleksi i sijaset drugih uslovljavajućih i neuslovljavajućih fakata i segmenata koji nas prate tokom života , određuju nas kao ličnost. i onda ta ličlnost reaguje kako reaguje.
A u tim reakcijama ima mnogo toga “komotnog” i voljnog : lako ćemo , ima vremena ,nevažno , šta će sredina reći, kako će ego reagovati, kukavičluka , strahova, kompleksa,indolentnosti, zauzetosti “prečim” poslovima …
A vrijeme leti i odleti; najčešće u nepovrat.
I onda svako od nas , kako ti reče : “…okrene se iza sebe i vidi da je mogao više nego što je zamišljao da može.”
I to je to!
Sraz između činjenja i nečinjenja, izbora i neizbora…su okosnice datosti koja nas na kraju određuje kao ličnosti u našem subjektivnom i singularnom vremenu i prostoru .
I tada nam ostaje da pjevamo brbene , zabavne, narodne ili rok pjesme. Zavisno od afiniteta i učinka. I skoro obvezatno zaboravljamo da postoji i “ozbiljna” muzika.
Hvala na posjeti i poticajnom komentaru.
Budi blagoslovljena Bandida