Bože Milostivi boli kako ta djeca brzo odrastaju

Znate li kako vam se može zgudumiti, a srce vam puno ljubavi i radosti. Natekne vam srce od neke prevelikog ponosa , pa boli.

Pitate se odakle vama tako milo i lijepo dijete, prepuno dobrote,  koje je isto vi, i malo više vi,  nego što ste to ikada bili.

Htjeli bi da ga nosite na rukama, kao nekad.  A ne možete. I onda vas   nešto  jako žigne, negdje između srca i žile kucavice, skoro pa na pola presječe .

Bože Milostivi , boli, kako ta djeca brzo odrastaju.

Prekjuče , moje djetence je bilo  malo veće od starinskog mlina za kafu,   ružičasto i krhko da me je  bilo skoro strah uzeti ga u ruku , bojeći da ga ne povrijedim .

Ali ga ipak uzmete i srce vas zaboli, koliko se topi od miline koja zamanta  mozak. Privijate ga na srce, na mjesto gdje mislite da je duša.

Pune vam oči suza kad dižete pogled ka Nebu i zahvaljujete. I plačete. Ničim potaknuti i obaveznao , svaki put .

U mahali se to kaže plačem  k'o godina, ma šta mu to značilo. Ne znate zašto , ali plačete i boli vas.

Ne stignete da se poigrate sa njima kako treba, misleći ima vremena.

A nema.

Zaboravili da su vas učili, što možete učiniti danas, ne ostavljajte za sutra.

Juče je grozni , genocidni  rat tutnjao.

Danas  imam velikog  , odraslog sina. Ljudinu .

A  taj zli , nesretni rat ukrade vašem djetetu   četiri godine očevog milovanja, jer otac mora ići tamo , gdje ga drugi dio srce zove. Braniti Grad i Domovinu .  A čereči  se ,  čereči i krvari , k'o jako zaklani kurban.

Djete ima jedanaest godina, a otac se puške mora fatati i igrati “kauboja i indijanaca „ u kojoj samo smrt ima dobotni broj . 

Dijete ne shvata zašto oca nema i po sedamdeset dana.Odi na teren , jer i tamo se Čednost i Milost brani.

Dijete ne razumije zašto otac svakog dana postaje sve tiši i tužniji.

Ne zna dijete , iako djetinjim bilom sluti , da svakog dana nestaju ljude . Mnogo ljudi    koje on zna   , i one mnogobrojnije  koje ne zna , samo zato što su na ognjištu svome ostali.

Ne zna dijete kako je svakog jutra  umirati i moliti se Bogu Milostivom . Pa onda svako podne i večeri. Dok to nije bilo svake sekunde, moliti se da se djeci njegovoj ništa ne desi, dok on po rovovima skita i  luta ,a pojma nema  u kojoj mahali danas djeca ginu.

Ne znate kako je, kad osjetite da je granata u vašu mahalu pukla, a telefona nema i niko vam ne može reći gdje je roknula i koliko je djece poginulu. I kako se zovu.

Hroničarima su djeca brojke, a ne znaju zbrajati. Kažu poginulo toliko i toliko djece. Zaboravljaju da je za njima umrlo barem još dvoje insana. Roditeljima su djeca sve. A o djeci koju ubijena djeca neće roditi , niko nikad ne govori.

Dijete vidi da mu otac blijedi , bijeli ,  muči, i škrguće zubima, toliko da se oni lome, a ono  ne zna zašto. Ali brzo  uči i uskoro će sve znati. Jedino neće imati odgovor na pitanje : 

-Kome je on , nevino dijete išta skrivio ? Ko će polagati račune za izgubljeno djetinjstvo.

Prođe rat, a dijete iz rata izašlo kao petnaestogodišnji mladić.

Ne možeš se miline i ljepote nagledati.  Ali bol što se više ne možeš  igrati sa vlastitim djetetom muti sliku . Ne moš  ga krilo ga staviti, na srce prisloniti, u kosu poljubiti i reći mu:

– Volim te djetešce , moje  milo. Loši ljudi su otišli ka vrelim putanjama u susret .

Eto , to je rat učinio. Ali Hvala Bogu Jedinom, živi se.

A opet , safata vas neki sram što drugi ne žive. I još veći bol što su tolike nestali.

Mahinalno kreneš ka djetetu, pa sa zatomljenim  krikom na usnama , bolom u grudima staneš. Jer dijete je čovjek, a ti hoćeš da mu ljubavi i milovanja ko djetetu daš. Samo gas pomiluješ po stomaku il grudima , i milošte pljesneš po gujici.

Kažu prošo voz.

Kako boni prošo voz.? Ko ga je vidio?  Niko !  Dijete je uvijek dijete , i hoću da ga uvijek volim i milujem kao da je ono malo , prelijepo i krhko mlince dijete.

A taj prošo voz se uremizio   u grudima , zajedno  sa vrelom  kompozicijom  dugom četiri godine  nemilovanja. Četiri duge godine nemaženja i nešaputanja očinje ljubavi, :što bole čitav život. Mogu se dva kruga oko istoka i zapada napraviti. Pride još jedan i po oko polova. Parkirala se  sa bolom i čemerom, tegobna   kompozicija krcata krivnjom i grižom . Ne mrda   i ne izbiva. Ne možeš od nje disati, a pokrala  sve riječi, zagrljaje i milovanja.

Kako djetetu reći:

-Izvini sine, imao sam preča posla.

Ne možete to reći , jer sin može upitati:

-Zar nije najpreči posao otac biti.

Ruke stišćeš da ne bubaš u betonske zidove. Onako po mahalski, krvnički iz sve snage.  I rukama i nogama i glavom. Dok vas ne prokrvariš i poplaviš.

Džaba ti oče. Prošo voz .

Sve da glavu na panj turiš , ništa se ne može vratiti, ni nadoknaditi.

Sada , to moje dijete , koje su mi  nekako ukrali, ima tri   prelijepa sina sa milom Grlicom jednom.

Meni u srcu malo lakše. Otpade nekoliko vagona kompozicije. No, glavninu ću tegariti i na onu stranu.

I sve nešto mislim i nadam se , da mi sin  zna kako djeca brzo rastu. I da je najpreči posao biti otac.A ne mogu savjet dati, jer me stid što sam to morao zanemariti 

Samo se molim i tješim da zna da ga nikad, niti jedne sekunde nisam prestao voljeti.

Ne znam zašto ,ali i danas ponekad  zaplačem , željan tih nemilovanja i nemaženja punih ljubavi i sreće . U mahali se  kaže : plače blentovija k'o godina ,  ma šta mu to značilo.

Sretan ti rođendan , milo , maleno djetence , sine  ljubljeni moj.

Ponekad zastani i zaustavi vrijeme  i uvijek voli i miluj  te tri svoje ljubavi . I onu Grlicu što ih   , uz Božiju volju , donese na ovaj prelijepi dunjaluk.

Dopisano 

Ponekad im , neobavezno , tiho da ih ne probudiš sviraj uspavanku , onu o bolu , kojom , Hvala Bogu , ne stigoh te uspavljivati.