Naša rahmetli , mnogo blažena i vrlo nagodna tetka Hankija , koju smo iz milošte ponekad slovkali Hanifa je znala , napamet , bez kanafa Maja , abakusa i bez kompjutera neukih, nabrojati sve pretke do unazad 9.999 godine, za razliku plitkoumnih kreacionista koji kantaju samo od 6.000 godine na ovamo..
Ovo nema veze sa njenom djevičanskom osobinom da je voljela po kući i đardinu šetati naga, a ni’ joj bilo ime Nagorka. Sasvim logično . Koliko anlaišemo i koliko se razumijemo u toponime , nikada, ni jednu Hanifu , a kamoli Hankiju , od postanja svijetova , nisu zvali Nagorka, čak ni Zagorka, iako su se sve voljele i na gori i za gorom… . Ma , valjda valjda se rashlađivala na gori jašta.. Ili goriti za gorom..Tko da zna? Hoće to kad se upali. Vrućina dabome.
Nije nam baš ni tetka bila, ali smo je svi tako zvali. I što'no bi neuki posumnjali , poneki incest uradili.
Taki smo mi , pazimo na rodbinske veze.
Lako je njoj bilo. Imala je to porodično stablo u dvorištu. Ne pamtimo ga i nismo je pitali jal’ je od bukovine , po bosanski ili od neke druge here voćke masline il čempresa ponaosob. Kako je voljela zalagumati, mislimo da je najvjerovatnije bilo šljivovo ili barem kruškino stablo. A mere bit’ i od jabuke. A more, vala, bit i od duda. Svašta je voljela šuknuti. Koliko se razumijemo u pijaču, to stablo nije bilo od vinove loze , garant , iako nikad nije birala šta će salijevati. Jer kako nas je učila , vino se gaji na čokotima , ne na stablu.
Znajući to tetka Hankija, kad su je zluradi pitali kada će prestati lagumati i pricrvljivati, bi samo odmahnula rukom,slegnula bi ramenima , nasmijala se grohotom i rekla:
-Kad na vrbi grožđe rodi i kad ne bude blentovija!
Kada bi je pitali zašto stablo broji samo do 9999 godine, odgovorila bi da je pokeraš i da je njoj poker četiri devetke vazda lovu nosio. Osim kada nije nosio.
Tada je bila zijan ; mislite vi?
Đe će ba, tetka Hankija , sa onim svojim raskošnim legitimitetima biti zijan ? Jeste li normalni ? Svi su zurili u legitimitete , a ona je maherski mješala . Karte dabome , kada se kartala. Kada se nije kartala … ma ća vam jemamo pripovidat. Mješala pa mješala. Napriliku ka Nadalina kad jemade mješat jaja. Oli Helena mozak trojancima i grcima..
I ta naša tetka Hankija je bila posebna , divna i svestrana žena. Carica! Osim što ga je voljela šuknuti , voljela je i pricvrljiti. Ma, pravo se bacila na nas. Ne samo figurativno.
Ne znate šta je voljela pricvrljiti?
Baš ste jadni!
Imala je , boni bili , klavir, pa valjda pricrvljivala dirke na klaviru. A možda i nešto drugo.U svojoj čednosti mnogo naivna bila. Klavir je bio, oni, starinski od drveta i eto belaja. Priziva crve da buše rupe. Crvotočine. A to su vam crne rupe u malom. Crv je crv i sve što liči na crva treba pricrvljiti. Inače belaj! Imaš crva , a ne pricrvljiti, namah u crvotočini, koje su male, ali nalik velikoj crnoj rupi, i zabiti tipku na klaviru iz aj mola u de dur je veliki jazuk .
A i klavir joj bio oni velikačkii , za četiri ruke , ha sa jedne, ha sa druge bande..Moš'te misliti , tastature i sa jedne i sa druge strane.
A mogao se , po prijekoj potrebi , urediti i k'o francuski ležaj sa baldahinom. A u hići i bez . I bio uređen u tetkinom zlatnom dobu. Kasnije je preuređen u budoar. Šta se može ; promet se povećao. A budoar (ih, ne znate šta je to?) je elegantno namešten salon jedne blažene dame , za oblačenje i doterivanje. I normalno za svlačenje i pricrvljivanje. Jer kako ćeš se ba obući ako se prije toga nećeš svući. I nešto pricrvljiti , ako se pojavi u budoaru, oliti na klaviru. Crv , naravno.
Voljela nam tetka Hankija francusku ljubav, a nije bila francuska sobarica. Moš'te zamisliti to!?
Bila sarajevska hadžinica, baš ko i mi, samo što smo mi bili hadžije. Znate – valjda da je razlika samo u jednoj stavci. Zato su ljudi vazda sumnjali da smo sa tetkom Hankijom ipak u rodu. Olajavali nas samo da bi nam neku mahanu prihelvetili.
Vi mislite , mi nešto izmišljamo!?
Eh,da ste poznavali našu blaženu tetku Hankiju , zabrinuli biste se što smo jako skromni i možda malo naivni…Aha!
Šta je ta svašta znala i radila. Hoćete da vam nabrajamo? Nemojte, trebaće vam sve do jedne glupavo nategnute kreacionističke godine. I pride koja.
Ipak vam moramo priznati porodičnu blamažu. Nisu joj ispunili poslijednju želju. Ne onu , da posljednji časi prođu u veselju. Toga se za života nasitila , nakitila i do poslijednjeg daha ucrvljivala. Sve je radila kao da je idući čas onaj garantovani, poslijednji jazuk dan. I jednoć je bio.
Htjela ona da sa njom sahrane jedinog ljubimca kome je čitav život vjerovala. I mladost, neki kažu i nevinost, poklonila. A bome i starost. Ma ne crva ; jeste blesavi i nedokazani. Vazda kontra.
Nećete vjerovati, htjela je da je sahrane sa klavirom! Ne ispuniše joj testamentarnu želju. Bojali se , kakva je nahero nasađivana bila, i u tvrdo i u meko, i u sridu; da bi se svaku noć na Barama , našem gradskom groblju , fešta pravila. A od fešte do orgija je boca. Ono k'o neki otpadnuti nokat tanka. Ne bi Sarajevo imalo mira do iskona.
Ma , pustite više tetku Hankiju na miru , neka joj je pokoj duši, jer mi ne volimo olajavati.
Snalažljiva je ona, ko svaka mačka. Kako god i odakle god je baciš (nasadiš ili nabaciš ili nešto slično) ,ona se sva sretna , a bome i srećna na leđa dočeka. Ma prava čigra. Virujte nam na rič! Znamo o čemu baljezgamo.
I odaćemo njenu najveću tajnu. Valjda nam neće zamjeriti. Nije ništa posebno.
Nameračila se na dženet. Kažu da je u svetim knjigama pročitala da tamo imaju rijeke vina koje ne opijaju i od kojeg nema mamurluka. I što je još slastica priko svega , a u suglasju njenih želja , vino služe djevci , netaknuti ko blistavi biseri u niski đerdana.
Joj rahatlika ljudi mila. Blago vam ga i našoj, blaženoj tetki Hankiji! Valjda ste sada skontali zašto je čitav život bila naga i blažena , merthametli i podatna, daklen milosrdna. Ili barem veći dio života; ono od kada je mogla šteku dofaćati .
Mislimo pošteno je , da je iljadu poslova , zato zaslužila rajske dveri u kojima nit je glava boli nit…
Uh dalje ne smijemo. Takarli razmišljanja, a mi smo veoma vaspitani i obrazli mahalaši , a i bojimo se pržuna.
Bila neka zafrkana rahmetli tetka Hankija.
Eh , moja Senorita
Mahalaši su čudna sorta. Ne moš ih ponekad ufrštuljiti . Čedni su i “zafrkani” , što bi se reklo dvosmisleni i višestrani istovremeno ,ali u suštini milina od insana. Prema dobrima. Prema onim drugima kako kad , zavisno od žuljeva.
Trebao bi mi poduži zapis da osvjetlim lik jednog predivnog biča i malomoždane vratolomije jednog mahalaša; i vjerovatno ga ne bih u potpunosti predstavio. baš kao što je navedeno u tekstu:
– “Eh,da ste poznavali našu blaženu tetku Hankiju , zabrinuli biste se što smo jako skromni i možda malo naivni…Aha! ”
Tvoji komentari su uvijek vrlo konkretni , jasni i inspirativni , pomalo banditski ( čitaj : mahalaški ) obojeni i zaslužuju taj zapis. Vjerovatno ga napišem!?
Mir s tobom Banditice
Napiši prijatelju, a ja ću rado pročitati, samo da znaš.Ne na vrijeme, al ću pročitati.
Eh et.
Ja samo znam da se kod mahalaša vazda drmaju storice na prozorima, hehehe
Eh Senorita
Kao što si primjetila ; naša , mnogo blažena i vrlo nagodna tetka Hankija , koju smo iz milošte ponekad slovkali Hanifa , Milostiv neka joj podari mir i pokoj dušu , je vrlo kompleksna i bezgranično autentična ličnost .
O njoj ima zapisano špar puta po par stotina stranica , možda i mnogo više ako se zapisi objave u normalnom proredu.
Obećanje je obećanje. Nešto će se izmiksati u vrlo skraćenom obliku i napraviti jedan kroki prikaz , tetke koja nam to nije bila. Ali ća ga znamo , mere bit da jeste, jer nema ništa draže od tetke takvog kova.
Sretno Bandida.