Torvil i Dean – Bolero i Sarajevska olimpijada

Bosna zemlja Božije milosti prkosna od sna

*

Veličlanstveni i neponovljivi dani XIV zimske olimpijske igre održane od 8. do 19. februara 1984. u Sarajevu Gradu čednosti  u tadašnjoj nam domovini prelijepoj Jugoslaviji , danas svjetlosnoj Bosni zemlji Božije milosti , još uvijek plamte u mom sjećanju.

Bili su to dani kada je čitav svijet živio san o ljubavi , u nadi da ratova više nikad neće biti. Koliko li je nepatvorene ljepote i svjetlosti bilo u tim danima . Kao da je neko zaustavio kazaljke pješćanih satova , mjeritelja nepostojećeg vremena . Nažalost nije ! San je proletio kao tren i više nikad se nije vratio .

Avaj ! ( Na žalost i zlu kob piučanstva. )

U toj bajci , nazočnošću bijah svjedokom Boleru Torvil I Dean , neponovljivo otklizanog plesa , za povjesti umjetničkog klizanja . Bijaše to zasluženi poklon Gradu Čednosti i njegovoj dječijoj gostoprimljivosti , radovanju i ljudskosti . Bio je to najljepši mogući epilog jednog nestvarnog i nepojmljivog dvanaestodnevnog sve svjetskog sna , sna koji je iznjedrila i živjela cijela Jugoslavija , napose Sarajevo i Bosna.

*

Trideset devet godina je prošlo od tada .

I kažu mi da vrijeme leti.
Pojma oni nemaju.

Samo ću ovo reći:

-Vrijeme ne postoji. Njega su izmislili prepametni ; da bi nam lakše mjerili svaki udisaj i izdisaj.

Kako ćeš ba , izmjeriti Ljubav i Milost . Na koji način ćeš bolan odmjeriti san i nježnost , dodir i damar uzavrelih bića koji ljepotu žive. Kojom ćeš urom zarobiti svaki tren života koji vječno živi u nama i mi ga ponovo , iznovo i jope’ živimo .

Svi satovi svijeta i “umovi ” dunjalučki ne mogu opepeliti beskonačnosti Ljubavi i Milosti.

Da vrijeme postoji ja bih ga zaustavio te savršene februarske noći 1984 . godine

Vraćajući tananu vrpcu sjećanja , vidim dva sjedišta sa moje desne strane su beskrajno i nepovratno prazna. Praznine su srce ledile u ljepoti čarolije na ledu. U svakom pokretu slutih let ka nebu . U svakom dodiru osjećah dah rastanka . U svakoj noti se dijelić mene istakao i gubio ka praznini .

Ne znate vi kako duša boli jer zna nešto što ćete vi tek saznati , a sada vas štedi . Ne možete pojmiti kako se svijet u vašem umu ruši , a vi se pitate zašto , jer sve se čini savršenim..

Bolje da ne znate . I bolje da ne pojmite.

Boli toliko da pokreti , led i muzika postaju razarajuća bol koji samo sušta dobrota može razumjeti.

Ne , suza nema , one se u srcu zalede i sijeku ga , zaustavljaju dah . Vi se gušite , a sve vas boli . Svaki dijelić tijela bi da eksplodira i krene svojim putem , al duša im rastanak priječi.

Nikoga u dvorani nema., samo ja , plesači , muzika i led. I svjetlost .Prigrlim je , znam , to je moja svjetlost! Neizmjerna svjetlost koja milošću Neba u um dolazi , miluje sleđeno srce , tješi ga, jer duša milosna zna:

-Sve je zapisano u zvijezdama koje se ne vide u savršenom obzorju. I sve ima svoju svrhu u harmoniji datoj iskonom.

Meni maloumniku to nije dosta , srce hoće da zna :

-Zašto?

Godinama kasnije kad se srce otkravi i počne da diše dobih odgovor .

-Smrt je dio života , tanka bijela nit između svijetova .

Ponovo rođen saznah :

-Da bi se neko rodio , neko mora umrjeti. Bol je samo plod naše neukosti.

A oduvijek u meni živi spoznaja da sve je LJUBAV.

Hvala ti Gospode na Milosti i Ljubavi koju darivaš svojim grešnim čedima.

TI oprosti mi.

Alelujah.