Jednoj Smjernosti

Plavetni sni

Plavetni beskraj

Ah , ta plavet

Plavet i bijela tanka linija

Plavetna iluzija

Ona pod velovima plavim

(Slike posuđene iz Sehare – O jednoj plaveti )

*

Eh Malena ,


Uvijek sam se pitao zašto si svoj blog nazvala Nesuvislost nesuvislosti , jer toga u njemu ne nađoh . Ono Uljezica već razumijem . Malo po malo , usudom poezije i sada na Tragovima duše se nepozvana uvlačiš u domove i misli onih koji misle da imaju preča posla od čitanja tamo “neke” i nečije poetike.

Ponekad nam smjerne i drage osobe postave poetska zaplitanja koje mi sami “moramo ” da otpletemo i odgonetnemo. Normalno , uslovljeno našim umom , znanjem , htjenjem i obvezatnošću ne/zainteresiranog sudionika u igri zvanoj tkanje životnih slučajeva.

Presedanski koraci u životu nekog bića , mladog i smjernog se ne mogu svesti na odobravanju uokvirenom parom uobičajenih rečenica , koje bi tada bile nalik frazama pokupljenih ‘nako usput.

Ponekd pokušavamo da zbijemo raširene i raštrkane misli u par smislenih rečenica , ali ne ide. Nije se naučilo , a i vrlo je tegobno skupiti lepršave fragmente u par skromnih riječi koje skoro ništa suvislo ne znače.

Pulsiranje tananih riječi ” Tragovima duše ” zaslužuje barem “nesuvisli” osvrt.

Putanje ” Tragovima duše ” nas vode u jedan usporeni svijet , u kome se akteri , ili bar jedno od njih , pokušava(ju) sakriti od izazova koji život nosi. Nije samo ljubav u pitanju. Ona je povod traganju smisla života , koje ovdje dobrano izostaje.

Da bi se krenulo tragovima duše pored Božijeg proviđenja i neposrednosti , potrebno je dva jednako ili ravnopravno zainteresovana aktera. Ukoliko to izostane , svaka duša je kauzalno osuđena na samostalne putanje i traganje za nekom putanjom u kojoj će naći svjetlosnu dušu nalik svojoj. Ili se barem zadovoljiti pokušajem.

U beskonačnosti nebeskih putanja iskonsko je pravilo :

Dvoje se nađe , pa se poslije ne nađe.

Izuzetak koji potvrđuje to pravilo je jedna jedina sekunda u kojoj se dvoje pogledaju i odmah prepoznaju da su se našli za čitav život.

Nažalost ili na sreću azimut je veoma klizak i polikratno odredljiv ugao gledanja . U svim putanjama i kutovim π  je uvijek beskonačan broj koji se primjenjuje subjektivnom procjenom . Shodno tome i oni koji se poslije nisu našli , u prvoj polovici zajedničkog putovanja vjeruju ili bar pomišljaju da je to nalaženje za čitav život. I uvijek barem jedno bude povrijeđeno , oliti natakareno .

U tom kolopletu nekom se ” osmjehne ” tragika , a nekom život . Međutim , kako je sve u parovima i zaslugama , poslije tragizma uvijek slijedi buđenje “razuma” i sukladnost ljepota življenja . No ,ponekad su živci i strpljenja tanji od paukove mreže , i konačna tragika skrši tanku bijelu nit koja dijeli ovostrano i onostrano.

Ne , Smjernosti , nisi ti ništa pogrešno razumjela.

Sve u životu , pa i pisanje se može svesti u ravan Idiot i svih ostalih idiota Dostojevskog .Kolaborirajući jedna sa drugom , idiotske bezrazložnosti zamagljuju neopravdanu i nepravednu tragiku sunovrata svake stvarnosti , koja baca sjenu na čaroliju prelijepog života krojenog po zamisli Jedinog Stvoritelja.

… No ,kako je ljubav poput zlatne kovanice sa dva lica , ali i koloplet novčanica raznih vrijednosti i naličja , moramo obratiti pažnju na vješto zakukuljena i ispeglanu nevinost osiuđernog Ž. Sorela . Stendalov osuđujeći Crveno i crno je samo uvod u pitkost Mopasanove Bel Ami i fatalizam i tragiku Floberove Madam Bovary , Tolstojeve Ane Karenjine , Puškinove Tatjane Larine , Cvjetajevne poezije i životne tragike , Jesenjinove Ane Snjegine , Dobar dan tugo Saganove , Strah od letenje Erike Jong…

Isto tako ni slučajno se ne smije zaboraviti ples Isidore Dankan , Žizele , Esmeralde , Karmen , Taide , La Belle , Zona Zamfirove , Koštane , Hanke i svih onih svjetlosnih Vesni i Ljiljana koji udahnjuju ljepotu u naša srca… Ovi nedovoljno osvijetljeni i neupoznati blaženi svijetovi i cvjetovi čistog srca , ž'tanskih i balkanskih damara , kojim miriše svaka žena , su ljepota i bol , čednost i tragika vaseljane .

Nakon uzleta i putovanja , vreve , lutanja i žurbe , na sreću , često svojim samoćama i sumiranjima ostajemo sami sa sobom , u sobi bez vrata , sa otškrinutim prozorima , pred praznim arkom papira , rišući već viđeno , ili slikajući ono željeno viđeno , čak i neviđeno , ne obazirući se na one druge “objektivne” aktere i slike zacrtane datom stvarnosšću .

Što više riječi ispišemo i u njima prepoznamo život , to ćemo bolje razumjeti i aktere , ali i sebe kao stvaraoce koji kreiraju život i nastoje da prežive ovih par časaka prinudnog ovozemaljskog života. Nije bitno da li ti zapisi podražavaju život, vjerno ga preslikavaju ili imaju konotacije nadrealnih vizija nečega što je moglo biti , ali eto , voljom aktera , možda i naratora nije bilo.

E sad , koliko tu udjela ima usud , a koliko naš izbor nije bitno , jer ipak, na kraju krajeva suđeno je da pravimo izbore. I najčešće griješima . Naš Stvoritelj ima daleko ljepše i savršenije planove za nas , nego ih mi možemo svojim izborom sebi podariti.

Mi nikad ne razumijemo pogrešno. Samo u prevelikoj dobroti ili zloći svojoj ponekad pogrešno čujemo i prepoznamo ono što nam srce , onakvo kakvo je , čisto i ponekad nevjerno , želi prepoznati. A drugi nam tada sugeriraju ( podmeću ) da smo nešto pogrešno shvatili . Baš su neuki!

A ima dosta toga što se ne može i ne smije pogrešno shvatiti. Prvenstveno ljubav , milost i dobrota , jer je čitav Univerzum stvoren i zasnovan na tom osnovnom kauzalitetu svih bitaka.

U “traganju duše” nekoliko ubjedljivih detalja se otrglo iz vrlo ( po prezentaciji ) usporene , dosta harmonične slagalice “nesuvislih” odnosa dva lika:

-Izuzetna strpljivost i permanentna lakoća nestvarnog mirenje sa datim okolnostima , koji dominiraju u preobrazbi žene od zaljubljenosti “dvoje se našlo” , do realnosti “pa se nije našlo “,

-Čovjek dječak , “milo” dijete kao nezreli muškarac koji ne zna kuda će i kako će ,

– Odsustvo emocija i bježanje od odgovornosti do stanja koja se graniče sa kukavičlukom ili bijegom od ljubavi i života

-Svjesnost kao fatum koji nas podsjeća na memento mori u ime života , uvijek vodi ka novim stazama u kojima ljubav neizostavno mora da pobjedi , i pobjeđuje .

Ne preferiramo da se jasno odredimo prema formi pisanog teksta , zapis, esej , priča , kraća pripovjest , budući roman ili proniknemo u srž pisanja , … u svakom slučaju ovo pisanje u nastavcima je ogled vrijedan pažnje.

A opet, interpretirati nešto što je u svojoj biti na ivici stvarnosti , u kojoj lična nezainteresovanost i neuvjerljivost logike jednog od aktera , može biti (nesuvisli i neopravdani ???) pokušaj dati nekom neke važnosti , koju mu ni život ne pridaje. A taj neko u svom , recimo , bezidejnom kukavičliku rezultirao bijegom i skrivanjem u sigurnost vlastite zone komoditeta u kojoj je sve uskotračno jasno i autistično ” bezbolno” .

Veoma polako i nježno vizirajući “Tragovima duše ” ( prvenstveno svoje ) , dolazi se do činjenice da je Smjernost i emotivno i iskustveno prevazišla to dijete , koje eto ostaje ukopanu u čahuri djetinje zavodljivosti.

Međutim , analitičnost se nikad ne zaustavlja na jednoj slici ili pretpostavki . Uvijek postoji mogućnost greške kada se komentira tekst koji je sasvim izvjesno nedovršen i nejasan u žanrovskom smislu. Što više motiva i pogleda veće su mogućnosti da se ubode bar dio onoga što je poetesa htjela reći.

Nezainteresovani , do indiferentnosti , potencijalni ( ostvareni ?) ljubavnik se odriče veze na duže staze. On se zadovoljio zavođenjem mlađeg , vjerovatno iskustveno potcijenjenog partnera i ispunio svoje težnje . U nedorečenosti i manjkavosti svoje ličnosti odlučio da njoj prepusti sve zaključke i odluke . On je kao autista koji ima svoj paralelni svijet i onaj izvan ne dopire do njega , niti želi da funkcionira mimo svoga .

Poželjno je imati djetinje srce kada znaš da voliš i kada želiš da budeš voljen. Tada igra dva voljena bića može da počne i traje sukladno već pojašnjenim terminima .

Biti dijete glede emotivnog razvoja i prepuštanje drugima da sami zaključuju , sazrijevaju i da se odvajaju je stvar nezrelosti i neodgovornosti.

Očekivati da se takvo dijete prihvati na duže staze emotivno je iscrpljujuće i dovodi do odrastanja onog drugog partnera i prevazilaženje stanja u kome oboma sve mora biti svejedno šta će se desiti.

Kad tad ono čednije će se jednom probuditi . Buđenje može biti bolno ili osvježavajuće ; u svakom slučaju neophodno ili život krene helaću.

Uvijek se jedno ne miri sa diverzitetom uloženih emocija. I bez obzira na odnose koji sve manje bivaju intenzivni , a više “simpatično” okončavajući , neminovnost nalaže smjernoj duši da krene novim putima tragom svoje čiste duše.

U našem traganju za putevima ženske duše naišli smo na više uvodnih i zaključnih mogućnosti djelovanja ženskog uma koji je predmetom naše inspiracije za ovaj inkrimisani “pamflet”. Ali to bi bilo zadiranje u privatnist akterke i nepoželjno oglašavanje koje se , osim u jednom prologu i jednom rezimeu može dovesti u kontekst nepoželjnih potvora. Te solucije ma koliko interesantne i zavodljive bile , u suobrazju sa časnošću, se ne smiju objaviti.

No , nikad se ne smije zaboraviti da narator ima moć , snagu , volju i inat da svoje svijetove gradi na samo njemu znanim (a)logičnim prosedeima i motivacijama.

Sretno veoma suvisla Smjernosti.

Molim se da ti Milostivi podari zdravlje i sreću .

A ljubav …

Pa , već samim rođenjem je imaš u neizmjernosti : iskonsku , pravu i beskonačnu.

A iskreno se nadam da ćeš nalećet i na ovu dunjalučka .

 

2 komentara

  1. hajrobleki…
    ne umijem ovim krivim linijama uopce opisati sta se sve u meni izdesavalo dok citah analizu mojih Tragova…
    pokusam…
    osjecam da osjecas Tragove…jer si istim putevima hodio, istu vodu gazio…
    iskustvo koje i ja sada imam pa isto i u vec kratkim, jos nejasnim obrisima umijem prepoznati
    nesuvislost nesuvislosti sam ja u ovom svijetu
    nis me u njem sem prirode i par bica ne dotice previse
    ne nalazim se u njem, ne snalazim se u njem, ne vidim se u njem, sem u nekim rijetkim trenucima
    nesuvislost nesuvislosti je takodjer i knjiga koja je dio mog diplomskog rada a tice se izmedju ostalog i vjecnosti, na koju sam uvijek bila slaba…i ostala.

    da, u pitanju su tragovi moje duse…

    svako budjenje je neminovno bolno ali i osvjezavajuce, kako ti rece, ili kako bih ja rekla oslobadjajuce… tako i dolazimo do spoznaje, razvoja…
    sretni ne ucimo bas puno, skoro nista… zahvalnost tek
    neka nam budjenja 🙂

    sto se tice dva aktera u Tragovima…
    svako je odavno svojim putem krenuo
    usudih se, naivno, djecije pitati da li je znao koliko je to snazno bilo i nakon tog pitanja bi sta bi. trebalo mi je to… zbog tragova duse, zbog mene same…
    razlog je veci od samog nekadasnjeg odnosa dvoje ljudi

    puno toga si rekao, puno toga i tacnog…naravno ima i nedostataka jer ne poznajes cijelu pricu, dodala bih ja stosta ali necu jer bih tako otkrila dubine svega…a to zadrzavam za sebe. sto hocu reci… sve ima razlog sto je tako kako je…

    vec u jednom komentaru napisah, Tragovi kao i sam moj blog su moje osobno ogledalo koje okrecem da mi sta u samospoznaji ne promakne
    pisem u zaru momenta, spontano… ali na blog kasnije postavljam… hladne glave i toplog srca… hajrobleki

    rekoh ja, tesko je krivim linijima sta opisati
    puno bih ja jos toga, detaljno, analiticki…
    u nedostatku vremena samo cu citirati jednu veoma mudru osobu
    “Svjesnost kao fatum… uvijek vodi ka novim stazama u kojima ljubav neizostavno mora da pobjedi , i pobjeđuje .”- zivim na ovaj nacin.
    i
    “Naš Stvoritelj ima daleko ljepše i savršenije planove za nas , nego ih mi možemo svojim izborom sebi podariti”- ovo mi je bila jedna od tezih lekcija u zivotu 🙂

    od srca hvala na ovakvom neobicnom odgovoru na moje Tragove

    da ti se ostvari sve sto je dobro za tebe
    ljepote i dobrote stalno u pratnji ti bile
    ugodnu i mirnu noc zelim
    🙂

  2. Hvala ti Smjernosti

    i na riječima i prihvatanju moga osvrta u njegovom nesavršentvu i manjkavosti.

    Tvoja iscrpnost i susretljivost su razrijedile i pojasnile većinu nedoumica . Drago mi je što ih nisam znao . Pisao bih sputan poznavanjem fakata i dilemom kako se odnositi prema životno bitnom fragmentu odrastanja jednog divnog i smjernog bića , a ne odati ono što se vješto sklanja u stranu i zakopava u nekoj od nedostupnih sehara uspomena.

    Drago mi je da smo se uspjeli složiti oko pregršt datosti direktno ili posredno vezanih za “oslobađajući pogled u zrcalo onog dvojnika kome ništa ne promiče ” . I ktomu blješti kristalna jasnoća spoznaje kojim putem hoditi ka tankoj bijeloj liniji , koja razdvaja savršenu plavet i ovozemni privid .

    Svako vraćanje na Tragove duše bi bilo nesvrhishodno ponavljanje .

    I dugujem ti zahvalnost za poticajnost i lijepim željama koje opetovano uzvraćam .

    Posebice ti darivam Hvalu i zahvalnost na istrajavanju na putu Smjernosti .

    Sretno Malena.

Komentariši