Sergej Aleksandrović Jesenjin

BY ADMIN 3. OKTOBRA 2016. MAGAZIN, UMJETNOST

In memoriam 

 

3.oktobra 1895.godine rodio se Sergej Aleksandrović Jesenjin. Umro je 28.decembra 1925.

Tim, suhim i sažetim riječima, prosto priširene rečenice , istrgnutim iz hronike prepisivača, smo ispratili pjesnika u rubrici na današnji dan. Malo smo se trudili izbjeći stereotipe, pa nešto preinačili i dodali.

Onda se sjetismo da je Jesenjin jedan od navjećih poeta svjetske poezije i da zaslužuje više od hronološke zabilješke.

Izvukosmo iz naše sehare neke zapise i švrljotine, upotpunismo ih činjenicama i evo ih pred vama.

Kažu da smo neki naopaki, pomalo lujke i luke, a skeptični i pođekad nadobudni insani .

Skoro nikad ne počinjemo iz početka, nego sa kraja ili bar iz sredine.

Ili pričamo okolo kere pa na mala vrata.

Imamo dobar razlog.

O drugima sudima po sebi. A to nikako nije dobro.

Kada nešto čitamo, ako nam početak bude dosadan, mi to batalimo.

Po zakonu poetike i tragike u srednjem dijelu pisanija stvar se zakuhava i na kraju manje ili više urnebesno okončava.

Pred kraj života Jesenjin se nekako ubrazo.

Poezija je bljeskala iz svake pore njegovog tijela. Stihovi su letjeli. Poeta se bojao da mu koji stih ne promakne ili pobjegne.

„Ne mogu ih zaustaviti; oni su kao navijeni stroj.“

Njegovo vično pero ih je ipak moglo kontrolisati i popisati.

Na Kavkazu , ljeta 1918. pi Isusu Hristu , izbacio je sve što mu je pritiskalo dušu.

Iz dubine duše je izronila Ana Snjegina krasotica, ne jedna,ne dvije , već više grlica njegove mladosti.

Autobiografska ispovjest, mladalačke opijenosti snježnog daha. Ljubav i čežnja pretočena u testament dešavanja u pjesnikovom kraju 1918. godine.

Koliko je taj čovjek ljubavi imao. Koliko je zanosa u sve unosio. On se davao i davao. Od srca iz dubine duše davao. Nije znao drugačije.

Da li ga je tome naučila Sneguljica?

Tko da zna?

Mnogo je to davanja.

Da li ga je to iscrpilo?

Većina u Sneguljici prepoznaje Lidiju Kašinu, majki dvoje djece, starijoj od Jesenjina devet godina.

Zar je to ljubavi bitno?

Ona je bila aristokrat, spahinica , on seljak .

Nemoguća kombinacija. Pa šta?

Zrela žena unosi u dušu golobradog seljačića , nemir, nadu, putenost i glad za ljubavlju.

To je sasvim dovoljno da poteče vrelo nekih od  najiskrenijih i najljepših ljubavnih stihova ovog dunjaluka.

Kada Jesenjin pjeva Ani Snjeginoj ,on joj daje lik Ane Sardanovske svoje prve ljubavi.

Ona se pojavila iznenada. Nenajavljena banula u sjećanja, u taj san, ta „djevojka u bijelom“, dok je gledao prostranu baštu, koja se bojila mirisima procvalog jorgovana i klepetavim trošnim vratima:

“Nekad sam kraj tih vratnica dvojni’

imao šesnaest godina, pre…

i devojka je – drug nerazdvojni,

rekla mi tiho i nežno: “Ne!.”

Revolucija guta svoje sinove, ali i njihove ljubavi. Nema u njoj nimalu mjesta za osjećanja.

Lidija mora da ode. Sreća ostala je živa i povela djecu na mrski zapad u London.

Tu su još i sestra i majka.

U mladosti ,on je nesretan jer, sjeća se Dobri,u nekoj svojoj bajci:

K'tomu u snu neko veče

dobri Serjoža nam reče:

„Tih godina smo mi sve voljeli

a tako malo su voljeli nas.“

il’ nešto slično

baš o nama lično

Oh- my Lord

Oh- my Lord

U poemi su konkretni muški likovi izostali, samo neka bezoblična masa, družbaja djelatnika revolucije.

U Jesenjinovoj poeziji , jasno određene likove imaju revolucija, žene, ljubav, ruska prostranstva i damari.

Serjoža ponekad nije imao mnogo vremena za ljubavnu poetiku. On je tada ljubav živio. A riječi poklanjao ljubavnici, svojetskoj strepi i revoluciji. Zato je njegov opus ljubavne poezije malo tanji. Ali je toliko ubjedljiv i uznosit da ostvaruje ono što je malo kome uspijevalo.

Čovjek Jesenjin, poeta Serjoža je imao damare i dert.

Usadile mu ga žene. On nije mogao disati bez žena. Avanture i žene.

Imao je brak sa Zinaidom Nikolajevnom Rajh, sa kojom je imao ćerku Tatjanu i sina Konstantina.

No, ko će sputati poetu kjoji juri pravu ljubav i snove.

1921.je u Jesenjinov svijet silovito banula Dankanova.

Velika Isidora .

Mistična plesačica. Velovi orijenta su strasnu Irkinju i raskalašnu Amerikanku pretvarali u Orijentalku.

Sirtaki je činio Grkinjom.

Daire su je učinile Jermenkom.

Kastanjete španskom cigankom.

Tako su je prikazivali.

Malo ko pominje ili se sjeća užasnog, nemjerljivog bola kojim je bila okovana.

Njena sedmogodišnja kćer i četvorogodišnji sin su se udavili u Seni. Istog dana, istog trena, hladna bujica im je pomogla da se uznersu.

Rodila je još jedno djete , ali je beba umrla neposredno posle rođenja.

Nikada se nije oporavila od gubitka dece.

“Liječila” se ljubavnicima i plesom , koji su bili samo uvertira za životnu ljubav sa Jesenjinom.

Hroničari bilježe samo ples, ljubavnike i šal koji se omotao oko labuđeg vrata, dvije godine po Jesenjinovoj smrti.

On je začaran, gledao u nju kao u čudo, proviđenje. Strast kojom je oblikovala ples, pokret koji je dočaravao maglice, velovi koje su nosili anđeli, dodatno ga je sluđivala. Nije imao izbora. Beznadežno se zaljubio.

Jesenjin je Isidoru učinio Rabinjuškom i Kalinom. Ona njega anđelom i đavolom. Sagorjevali su i poput feniksa se rađali. Bio je to vrijeme strasti, kada se sve preokrenulo. Ruska stepa je to. Ona ga ponekad izluđuje i nosi u neke druge dimenzije.

Lutali su Podmoskovljem u prozračne ljetne vječeri , kada se zvijezde spuštaju i miluju zaljubljenu djecu.

Svi zaljubljeni su maksumčad.

Otkravilo se Isidorino srce i ona koja je „rođena za ljubav“ , shvata da “ najveća stvar u životu je – ljubav ”.

Ona je imala 44 , on 26 godina.

Pa šta? Jedno punoljetstvo razlike i nije neki takarli vakat.

Ljubav ne zna računati, pa je zato nije briga za ljude i godine.

Mi smo ubjeđeni, mi čvrsto vjerujemo da je revolucija dala zapret toj ljubavi i oni se dvije godine kasnije rastaju.

Godinu dana poslije skršene ljubavi , on je već malo umoran i odlazi majci na selo.

Budan, sniva okosnicu poeme i njene najljepše stranice. Magličasti susret sa Lidijom Kašinom , u čednom liku Ane Snjegine. Na nježnim prtinama starih zanosa, leluja veče i to dira njihove duše…

Ti Jesenjinovi stihovi, nadahnuti Nebeskom milošću, su najljepši u njegovoj nevelikoj ljubavnoj lirici. Teško da se mogu pronaći slični u svjetskoj poetskoj baštini.

Mladalačka uzdrhtalost pred novo viđenje voljene žene, gubitak daha , zamagljen pogled, radost njihovih bestežinskih sjećanja i dodira, lepršaju papirom.

Tužne ispovijesti o neveselim životnim putevima sjetni su i pomalo bole.

Njeni prekori što on propada tako rano:

 

“za vaše pijane skandale,

cela zemlja to gotovo zna”

 

bole manje od njegovog suosjećanje da joj je revolucija uzela, gotovo sve, što je imala.

Usteže se da joj kaže i njega. Mi znamo da se to podrazumjeva.

Njihov rastanak je čežnja i zov daleke ljubavi kad je ;

“dodirivao i rukavice i šal njen…”

i kada je njegovo srce pjevalo.

 

Zbog toga se on predomislio i zajključuje:

 

„Tih godina smo voljeli sve

a Bogami su i one voljele nas“

1925.revolucija Jesenjina ženi sa Sofijom Andrejevnom Tolstoj, unukom ruskog pisca Lava Nikolajeviča Tolstoja. Revolucija želi potomstvo velikana pisane riječi.

Čini se da je za Jesenjina sve kasno. Ali vrelo poezije ne presušuje, već se pojačava.

U to vrijeme ga liječe od alkoholizma. Lijekovi i “lijekovi” Staljina i Staljinove „revolucije“. On se sve manje sviđa revoluciji. On je sada za nju pijanica, skitnica i probisvjet.

Njegova životna ljubavnica ga sve više vara. Izgubila je čednost kojom je on obasuo.

„Revolucija“, ta prevrtljiva prostitutka , ga sve više stišće.

On je u zamci. Nema izlaza. Nema bijega. Sva vrata su zatvorena.

U ponoć izmeću 27. i 28. Decembra izvršio je trostruko samoubistvo:
-Presijecanje vena, vješanje i izgaranjem uz cijev parnog grijanja.

Četvrto samoubistvo, prerezan grkljan su nadležni prešutjeli iz „pijeteta“ prema pjesniku revolucije.

Ili zbog umiješanosti. Nismo sigurni šta je šta.

U smrti je bio nedosljedan. Nije ponio šibicu da napravi vatromet, puštajući plinu da se razigra.

To bi bilo poetičnije.

Tri samoubistva, jedno prešućeno i nimalo poetska.

Prilog za doktorat o mnogim nesuvislostima.

Mnogo je to temeljitog posla za jednog „mentalno oboljelog“ i „pijanicu“.

Garantujemo da mu je „revolucija“ pomogla, malo više nego što treba, da se preseli tamo , odakle joj neće riječima kvariti harmoniju.

Poslijednja pjesma je u nedostatku tinte ispisana venskom krvlju. Zašto ne arterijskom , čistijom i ljepšom, nije nam jasno:

“Do viđenja

 

Do viđenja, dragi, do viđenja;

ti mi, prijatelju, jednom bješe sve.

Urečen rastanak bez našeg htijenja

obećava i sastanak, zar ne?

 

Do viđenja, dragi, bez ruke, bez slova,

nemoj da ti bol obrve povije –

umrijeti nije ništa na ovom svijetu nova,

al ni živjeti baš nije novije. “

 

Nažalost svi su ga prijatelji izdali i oblatili.

„Morali su“ .

Majka revolucija naložila.

 

Mi ga nikad ne bi izdali.

Nas su učili da se žena ljubi .

Domovina i prijetelji se ne izdaju.