Mak Dizdar ili Čudo zvano Modra rijeka ( Pomen )

 

Izvor Modre rijeke

Modra rijeka Bosne moje

Modre rijeke

Modro jezero

 

Predvečerje nad Modrom rijekom

 

Modro zeleni vodopad

Sunce i ljubav

 

Ah , to proljeće

Modra rijeka

Modrozeleni krajolik

Upozoravaju me da Makova Modra rijeka i rijeke koje sam ja u njoj
prepoznao ,nisu iste rijeke.
Kažu, Makova, prava hita ka Jadranskom moru ,moje ,krive , brode na sve strane, najčešće ka Bosni.

Tada  se zamislim i snebivam , poželim nešto reči,
ali  odmahnem rukom , slegnem ramenima:
Ljudi su vrlo često  nerazumni , ili barem strani.

Geografija,toponimi,aromosfera ,vrijeme i prostor uopšte nisu bitni za Modru rijeku.
Ona je sve to. Pride ljudi.Bosanski.

Modra rijeka je : izvor iza sedam iza osam ,
da Bosna zemlje Božje Milosti plovi,
zajedno sa njom,

ona je tisuće godina duboka cvjetna svježina ,
Sarajeva Grada čednosti  –
plavo modro pojilište časnog Bogumilog naroda .

Modra rijeka je ono što častan čovjek sam odabere.
Ona je put kojim život hodi.
Ona je nestvarno proljeće.

Ona je sunce i ljubav.
Ona je moja ljubav, miris smilja i moj dom.

Od kada sam upoznao Makovu Modru rijeku ,
ja sam je čvrsto prigrlio ,
u duši odredio njen bitak ,
ne želeći ubiti njenu mističnost i samoniklost.

Odredio sam da ona bude i rijeka po kojoj se jedna zemlja zove.

I pogriješio?

Ne priznajem da me je zavarao stih :
Tisuć ljeta duboka je…
Iako, tačno toliko vremena zemlja Bosna po prvom zapisu postoji,
to je prejednostavna šifra da bi se otkrila tajna Modre rijeke.

Svi tumače i rastaču Modru rijeku i pokušavaju da joj daju odrednice i smjerove.

Moja baba,majčina majka,prečasna i prelijepa duša,
Milostiva u svojoj uzvišenosti ,da joj Milostivi  podari rajske đardine,
mi je neposredno pred smrt otkrila jednu svoju tajnu:

„Za Kuran , Svete knjige i istinu ti nije potreban vodič i tumač.
Svaki čovjek svoju tajnu i svoje breme ima i želi da se toga riješi,
da to nekom drugom proda ili o grbaču okači.
To može svakog skrenuti sa pravog puta.
Moj ti je savjet , Kuran i Svete knjige u osami,
u tišini čitaj, proučavaj ako ga ne umiješ učiti.
Čitaj ih polako i tiho,ni glasno, ni nijemo,
već od srca nježno i razgovjetno.

Bog je milostiv i prašta.
Ako si dobar i iskren upotpunit će ti dušu i sve ćeš razumjeti.
Istina će se sama pojaviti.Drugačije to ne ide.“

Poslušao sam je.
Dugo sam lutao.
Još duže mi je trebalo mi je da shvatim.
A onda odjednom krvavi rat je počeo i sve je polako leglo na svoje mjesto.
Nestalo je bjelila iz očiju,
čepova iz ušiju,
bujice presahlih riječi potekle.

Da li je ta ista tajna zauvijek vezala Mak Dizdara, njegovu poeziju,
stećke  i Modru rijeku,za Bosnu?

Meni se čini da je i Mak Dizdar ”teško” razumio sam sebe.
Toliko je zaronio u Modru rijeku,
toliko se zakopao u stećke tragajući za dušama  voljenih bića,
izgubljenih u paklu jasenovačkih kama,
pa se osamio u svojim lutanjima.

Doduše , malo ga je i država za koju se borio,
a radi čije slobode izgubio najmilije,
odgurnula u stranu ,

jer :

Tragajući za majkom i sestrom , tražeći odgovore zašto i zašto ,
počeo je tragati za onom drevnom izgubljenom Bosnom ,
koju su svi napustili i ubijali ,sa jedinom  željom , njenog nestajanja.

Mak je spoznao da se Bosna nikad nije dala,
većme je većom postajala,
krijući svoju čednost ,i ljepotu, milost i snenost,
od skrnavitelja,silovatelja i ubica.

Ostavštine je svoje prenosila preko Kamenih spavača
i svoje djece Bosanaca .

Mak je pošao od Bosni bliskih Krstjana ,
odlutao  do stare Grčke i Orijenta,
da bi se vratio Bosni, stečcima i Modroj rijeci.

U njima  je našao Mir.
Nadamo se.

Možda i neke odgovore.
Tko da zna?

“Stećak je za mene ono što nije za druge,

ono što na njem i u njemu nisu drugi unijeli

ni znali da vide. Jest kamen, ali jeste i riječ,

jest zemlja, ali jeste i nebo, jeste materija, ali jeste i duh,

jest krik, ali jeste i pjesma, jest smrt, ali jeste i život,

jest prošlost, ali jeste i budućnost.”

Podizao je velove i zvjezdanu prašinu sa Kamenih spavača.
Dok je hodio ,umivao se mirisnom rosom bosanskih livada.
I začuđen, vidio je da se ona prelijeva u tisuće modrozelenih boja
žuboreći istinu širom bosanskog dunjaluka.

I očaran njenim  ljepotama, vidio je da  ona umiva dunjaluk svoj,.
da skuplja suze pučanina i pretvara se u Modre rijeke ,
što miju bol Bosne,majke njihove.

Mak je čeprkao i djelić po djelić prenosio okamenjenu prošlost,
u svoje teške i ponekad gorke riječi, kao pouku i poruku za budućnost.
Teške i gorke, jer je njegova mladost takva, jer je prošlost Bosne takva,
jer je svaki dan , negdje , širom svijeta takav.

Mak skoro nikad nije dopustio da ga bol vodi.
Tako ga odgojila majka, Bosna i porodica.

U Bosninoj  ljepoti nema bola,samo prkosa i sna , stećaka i Modrih rijeka.
Ktomu planina i gradova nalik njima ,
što vješto kriju bol.

Takav je Mak Dizdar bio .

Malo “težak” i nepopustljiv ,često vrlo  strog do nerazumljivosti,
ali iskren i neponovljiv, i jer se bojao svoga grijeha u porodičnoj tragediji.

I nije želio , nikako nije htio biti tumač ljudima.
On je želio biti samo svjedok,
i postao je jedan od Kamenih spavača.

Da li je htio poručiti da ljudima ne trebaju tumači?
Da se oslone na Svete knjige . stećke i Modre rijeke, jer oni su duša Bosne.

Tko da zna?

Svjesnost ;

samoproglašeni tumači Bosne i Bosanskog bića su plaćenici,
a plaćenici ništa dobro , ni mudro ne nose ,

ga tjera da ponekad muči kad treba vrisnuti,
a opet nekako mirno, tiho ,staloženo i veoma glasno vrišti.

Oni drugi su plaćeni da  kažu ono što pišu, a to nije Bosnina  istina.
Zato su laž i istina uvijek na suprotnim stranama.

Ima i časnih izuzetaka, koji iz ljubavi prema riječi i istini
od Bosne  ništa ne traže.

Ne traže ni da ih razumijete.
Očekuju da ćete sami naći svoj put i prepoznati riječ istine.

Prošle su decenije, eoni ,
a u meni još uvijek leži mistika u neponovljivosti  Kamenog spavača i Modre rijeke.
Ili Modrih rijeka.
I Bosne zemlje Božije milosti.

“Tko je ona,gdje je ona,zašto je ona,nikto ne zna,
al je znano u Bosni je tma i tmuša neprobolna…”

Kao što  je Jason modre rijeke prebrodio ,
tako će ih i Kameni svjedoci opet ponovo spojiti,

jer
valja nama preko rijeke.

A nad Bosnom kao uvijek behara miris Božije milosti.

 

Dopisano:

Mehmedalija Mak Dizdar 17. oktobar 1917. Stolac – 14. juli 1971. Sarajevo
Rođen je u staroj muslimanskoj porodici kao sin Muharema i Nezire (rođene Babović).
Izgubio oca u šestoj godini.
Imao je sestru Refiku i starijeg brata Hamida .
Majka i sestra ubijene su mu 1945. u koncentracionom logoru Jasenovac,
kao rezultat svojevrsne osvete ustaša Dizdaru zbog njegove
neuhvatljivosti i antifašističkog djelovanja . (I izvor)

Njgov brat Hamid je zbog  ilegalnog rada uhićen je od ustaškog prijekog suda
ali je pobjegao iz Sarajeva.
Nakon toga njegova majka Nazira (rođ. Babović) i sestra Šefika su odvedene u Jasenovac
i tamo ubijene od ustaša. (II izvor).

Dvije interpretacije povoda tagičnog završetka dvije žene.

Zar zlu treba povod?
Ni Hamid ni Mak se nikad nisu oporavili od porodične tragedije.
Hamid je tavorio i zgasio svoju neospornu knjižvenu vrijednost.
U  inat ustašama , Hamid se  proglasio srbinom,

i gle , 
morbidne li “slučajnosti” , Hrvati Maka svojataju kao hrvatskog pjesnika ,
Bošnjaci kao bošnjačkog,
Srbi kao srpskog , valjde po bratu , 

a Mak
unatoč,uprkos i u inat svima njima , umro kao Bosanac ,potomak bogumila,davno prije novokomponovanog Bošnjaštva.

 

•