- POGLAVLJE / Neke slike se same od sebe, u bolu i ljubavi, rode
Ne zna se kako i kada je odlučeno da se udahne ovozemni život Galeriji Bosna zemlja Božije milosti.
Sada , njenim dugogodišnjim perzistiranjem , shvatamo da joj je ime i postanje bilo zapisano u Svetim knjigama. Jer sve što mora da bude , rodi se sa Božijim znanjem , milošću i pomoću.
Neuki bi rekli da je mojim rođenjem sve odlučeno. Ne bih rekao da je tako. Trebalo da se desi mnogo toga da bi se sve uvezlo u jednu nit , koja je tkala životnu priču koja je vodila ka Galeriji Bosna zemlja Božije milosti.
Da je bilo koja čestica na tom putu , bilo koji dah bio disharmoničan sa onim što je usud bilježio , došlo bi do poremećaju u konstelaciji zvijezda i putanje ka postanju galerije bi se zatvorile. Zbog toga , bez imalo nadobudnosti mogu da kažem da je putu od mog rođenja do Galerija moralo da se ljubavlju i budnom paskom zvijezda, anđela i neba izveze i ispreplete mnogo puteva i staza , ljubavi i susreta , da bih postao ovo što jesam i ovakav kakav jesam; i kao takav dobio priliku da uz pomoć jednog prelijepog Anđela stvorim posebno mjesto za dom mojih uspomena i slika.
Neke slike , boje i emocije i dešavanja su snagom ljepote i postojanja izborile mjesto u dunjalučkom životu i svjetlosti . Sada je lako zaključiti da je sve neumitno vodilo Galeriji Zemlja Božije Milosti. No ,Bajke nikad ne nastaju tek tako. Mora se mnogo toga upariti i raspariti da bi se stvorila i rodila nova cjelina. Uvijek je tako. Život i smrt su neraskidiva cjelina.
Moraju se roditi i proživiti neke bajke kojima je određen kraći vijek trajanja, da bi se na kraju sve zaokružilo u neku bajku, tragediju ili komediju.A svi ti detalji čine život svakog od nas. Mi smo glavni protagonisti u našim životima i usud nam dozvoljava da se izborimo sa preprekama na putu samo ako slijedimo naputke sa neba. Kad god smetnemu sa uma da imamo prava izbora , pravo na dobro i zlo, vraćamo se korak dva unazad , pa sve ponovo kreće. Mnogo skretanja sa puta i zaostajanja može u jednom trenu sva nadanja odvesti na sasvim suprotnu , ne baš željenu stranu .
Pređeni put do Galerije , je jako dug , mnogo toga je zateftereno u čitabe sjećanja i poslagano bojama emocija. Ono što se zna , jasno je ko dan. Nešto od pređašnjeg živi u mutnijim brzacima Modre rijeke , čeka da se oni razbistre i uplove u mirne vode sjećanja. Ono što se ne smije znati kao da se nije ni desilo i zakantačeno je u između hipofize i malog mozga, u dubini bespuća moždanog prostranstva.
Bajka teče kao nesređeni , blještavi kaleidoskop koji izbacuje samo jasne , vrlo koloritne slike , ne mareći za hronologiju . Hronologija je stvorena za neuke hadume , iskompleksirane prepisivače , vehte “filozofe” i ljude koji jako usporeno misle , a krasi ih neshvatljiva praznoća , kojom ne razumiju ni sami sebe.
Gledam i nijemim ;
Jedna krhka ljepota drži moju sliku u rukama, nonšalantno , sa zejtin osmjehom na licu , bez emocija, sa naučenim šarmom voditeljice , miluje je dugim, savršeno oblikovanim , savremno njegovanim prstima, nježno se igrajući sa njenim rubovima,kao da prebire po mojim uspomenama.
A ne zna kako me te boje i njeni dodiri bole. Kao da mi nježne ruke u srce krvavo zavlači i lice mi se samo od sebe zateže u bol.
Dok je u grču gladam, lebde sjećanja ,poput tisuća raznobojnih , nježnih velova klize ljepoti jedne Krhke ruže koja odavno sni i boli. Otimaju se sjećanja , ali ih ne dam.
Neke slike se tek tako , same od sebe i naizgled ničim potaknute , u bolu ljubavi rode i žive u vremenu kojeg sve manje preostaje , ali postoje i opstaju u sjećanju , u bojama , u ehu budućih vremena ukoliko one , svojim postojanjem . kao dar sa neba zarobe oko posmatrača.
A bilo je to nedugo iza ponoći na Badnju veče ljeta Gospodnjeg hiljadudevetstotinaosamdesetčetvrte.
Daleka prošlost? Smiješna odrednica . Slika je tako svijetla i prozirna , a prizori kristalno čisti , kao da je tek par sekundi prohujalo od pretakanja nestvarnog sna u boje.
Dakle , bilo je praznično veče, noć prije nego što se mila Luce saglasila da ode na uzvišeno mjesto .
Ona je malo , a nepovratno , nebeski neraskidivo . umorna ležala na bijelom ležaju dosanjanih snova, na dušecima mekšim od svile i treptaja , okružena vazdušastim jastucima ,mirisima i dodirima presvučenih bojama istinske ljubavi.
Pomogao sam joj da se presvuče u anteriju otkinute od dnevnog , prozračnog neba i da joj raspletem ruse kose, nestašno se igrajući sa njenom djevičanski raskošnom ljepotom; iako vrijeme za igru , po “moralistima” nije bilo najprimjernije. A opet , u njenom pogledu slutim silnu ljubav i zahvalnost i potvrdu : uvijek je vrijeme za ljubav i milovanje.
Bože mili, kako je samo lijepa ,misli on. On za sebe nema želja. Sve su uslišene. Molim te,samo još ovaj jedan jedini put te molim, Gospode moj Milostivi ,podari joj mirnu smrt bez boli.
Kamin je ugodno pucketao.
Poželjela je da joj čitam stihove.I čitao sam joj i čitao, i čitao…
Noć je tako čista i blaga ,sa ogromnim sjajnim dvostrukim Mjesecom ,koji kao da je zakucao baš na naš biljurni , mrazom išarani prozor, slaveći ljubav . Ili je bio privučen sjetnim zvukom Ravelovog Bolera. A možda je jednostavno bio faciniran mirnoćom, sa kojom je Smrt ,u uglu, tiho i nenametljivo, u fotelji pokraj pucketave vatre sjedila i čekala ; očarana ljepotom bića, koje uživa u mjesečevoj čaroliji, iako zna da joj je to poslijednji put, i koju vrlo brzo , na sreću neba, vodi sa sobom.
Malena je zamolila da joj otvorim prozor, koji je gledao na šumarak srebrenih borova na padinama Trebevića. Najezda svježeg , hladnog vazduha probudio je dubok uzdah, donio sladunjavo gorki miris borovih iglica, škripu snijega koja je odavala uplašeno srce nejake srne, što biježi noćnim zvjerima, a nema kamo pobjeći . Nevinost nikad ne nauče igru zla.
Raznježeno je gledala srebrenkastu svjetlost , koja se u pramenovima svjetlucavih iskrica slivala niz snijegom popločanu zimzelen, tvoreći velovitu bajku o jednoj noći, o jednom snu i prelijepom nebu kojem ona , željna mira, uskoro mora poći.
Malena se pravila da u mojim očima ne primjećuje odsjaj mjesečeve svjetlosti , koja niže niske bisrenih kristala, koji su se nesakriveni , i nekako prkosno ,a ipak i stidljivo krili u mojim zjenicama.Toliko ih je bilo da su čitav krajolik svjetlošću i tugom obojile.
No, kristale suza nikada neću pustiti. Zaleđene su na Mjesečevoj čaroliji, sa one druge strane mjeseca, čiju ljepotu i značenje nikada ni jedan insan nije pogledom i mišlju obuhvatio.
Čarobna je ova noć; ona mnije. Čini joj se kao da ispod srebrenog svjetlucanja teče neumitna Modra rijeka, dok prozračni Mjesec uznosi ezan mise ponoćne, iz crkve svetog Ante, tačno u njhove duše.
Prelijepa je moja djevojčice, ćutim ja. Mjesečina se zaplela u njene kose , nestvarno tvoreći oreol čednosti oko anđeoskog lika , koji postaje sve pozračniji.
U meni straha ni,nijemi ona , svjesna da njeno vrijeme tek treba da počne; napokon ću otići našoj Malenoj. Zbog ovog blesavog djeteta ,već šest mjeseci odgađam odlazak, bojeći se da se moj jedini ne slomi.
Vidim ,opijena nestvarnom slikom,malo je zadrhtala.Nije to od hladnoće, ni od straha,već od rastanka.
-Zagrli me mili , samo me stisni i voli me, tako sam umorna da me sve boli i nemoj da bi mi ikad zaplakao. Nikada ne bih progovorila sa tobom! A bilo nam je … bilo je tako nestvarno …a bilo nam je tako llijepo …
Kao da su je te riječi ohrabrile, tiho je usnila, više se nije probudila.
Dvadeset četiri sata je pred konačni smiraj spavala.
Uh , koliko je bila umorna Bože moj Milostivi.
Muzika je sama lelujala, ponekad bi se čulo i Alelujah, rjeđe Amin. Nismo to mi izgovarali, ni Smrt ni ja. Neko je slavio Gospoda i prizivao njegovu Milost .
Ljubio sam joj ruke. Cjelovima kvasio usne , želeći joj dati godina svojih. Milovao kosu, koja je sve manje iskrila, glavu polagao na grudi koje su sve tiše sanjale, govorio da je volim, da je ona moja malena , da je duša duše moje , koju sam iznjedrio da mi ljubav bude.
Luce je postajala još prozračnije, skoro da njenu svjetlost nisam mogao podnijeti. Sklupčao sam se pored nje na pod , držeći je za ruku.
Postajala je svetlost, Bolero u valovima gudi i nadolazi , spajajući iskon i prolaznost , ljubav i bol , dodir i strast , pripremajući joj , uz pomoć zviježđa i Mjeseca, nebeske pute , olakšavajući jednom anđelu barem poslijednje trenutka mira na ovom prelijepom , ali njoj uglavnom bolnom putu. ( Zvjezdice njene sestrice , su bile previše tužne i sakrile su se , bojeću se usuda , da svojom nespretnošću nešto ne promijene u nebeskom rasporedu . )
Njene prelijepe azurne oči u snu se smješe, srebrom okovani prizor duboko usječen u svaki moj damar pamte:
Malena je zaspala…
Dvadeset četiri sata je spavala….
Koliko li je bila umorna…
Više se nije probudila…
više se nije …
više se…
više…
A tada , tišina! Muzika nijemi , snijeg se smiješi , srce laneta veselo slavi život ovaj put , jer u ovoj bajci nema mjesta zlu.
I odjednom , ne znam kako, njena ruka u mojoj kosi, njena ruka na mome licu, njena ruka na mojim usnama , njena ruka u mome srcu, njena ruka u mojoj duši. Ukočio sam se, obradovao se, mislio da me vodi sa sobom.
Ona je još bila tu, ustanem , kleknem na koljena , ljubim je . Ona zatrepće očima, u zakutcima njihovim slutim riječi: Ljubavi moja, oprosti mi. Nije ih uspjela do kraja otvoriti, samo mi je ruku blago stisnula, ni uzdah nije pustila…
Klonulu ljepotu , ljubav moju , na odar od ljiljana bijelih sam prenio…
sam prenio…
prenio…
Ruke na grudi položio … grudi položio
položio…
Crveni pupoljak đule međ ruke upleo … međ ruke upleo…
upleo…
U čelo je poljubio …u usne je poljubio …
poljubio…
i nikada nisam zaplakao. Nisam se usudio!
A prelijepi život ne da ti da staneš ili se predaš. Ne bi imalo smisla. Tko bi o ljubavi prelijepe priče pričao ?
Tako vam je to na priliku. Nekima na nepriliku. Kad ne znaš šta ćeš , klekneš i moliš. Iskreno . I vidiš , više osjetiš nestvarnu nebesku ljepotu kako se smješi i obećanje daje:
– Biće još radovanja u očima tvojim , maleni moj..
**
Vrijeme samo što nije sadašnje.
Prelijepa promatračica jedna; mlada i vesela, nadobudnim crvenilom urešena insanka , puna života i budućnosti pita me:
– ” Koliko košta ova Mjesečeva čarolija , lijepa je ?”
Postiđen , zbunjeno spustim glavu i promrljam :
“Nije za prodaju,…zabunom , zaboravili smo pristaviti cijenu, a ‘vako na brzinu ne možemo joj procijeniti vrijednost .”
Mnogi će se pitati – otkud to da Modra rijeka protiće ispod srebrenih čarolija Trebevića, i biće u pravu.
A opet možda i neće, jer gdje i kad god treba , tu začaranu svjetlošću ,ljubavlju , ljepotom , ledom , krvlju i bolom okovanu rijeku vide , vode i njome brode i kroz vrijeme ka vječnosti hode Mak, Meša, Pjevač , Indexi i ovaj okamenjeni svjedok , koji je bojama i suzama zaledio i oplemenio u prizoru Mjesečeve bajke.
**
Slika Mjesečeva bajka se više ne nalazi u Galeriji Bosna zemlja Božije milosti. Isuviše je boljela sjećanja , a i galerist se umorio objašnjavajući zašto nije natandario cijenu.
U Galeriji se ne nalazi ni slika Ona spava jer … , zato što … , ma nije važno! Jednostavno , ona nije tu .
