Fata i Mujo -Pripovijest u četiri čina / Četvrti čin

Čin četvrti

Prođe pet godina i koji mjesec , haman godina. U varoši ništa novo. Jedino se Meleka zadjevojčila i Fatma skoro oporavila. Ono skoro je daleko od zdravog.Ništa bliže mrtvim. Pat pozicija. Ni tamte ni vam te. Ni jedna ni druga neće za Bega da čuju. Beg se na majčino imanje povukao kada je ova dušu ispustila . I on brzo za majkom mandrkno. Kažu noćima mu dušu čupali.

Begovica se malo usplahirila kad  ču da se Mujo iz vojne vraća. Od Fate poneki, ni dobar ni loš glas; podnošljiv. Muju  i ne pominje.

On se iz rata sa Kozacima na Krimu , napokon vraća. Neustrašiv bio, život mu ništa nije značio ,  pa se i smrt od njega kutarisala. Činova se hejbet nafatao i aglukom se zakitio. Majci na vrata kuca, ona ga ljubi, sin jedinac se doma  živ vrnuo. Osjedila ona skroz na skroz , jedan kroz jedan što bi raja , prosti puk rekao , ali ništa to spram radosti što je jedinac  ljubi.

Sa njim dječaćić od pet godina , isti on. Mujo ništa ne objašnjava , ne zadržava se , nego djete za jednu ruku, dugom rukom jatagan pridržava, dvije kubure ga opasnim delijom  čine. Brkove kozačke zapustio, pogled mu se usurio. Da čovjeka , od tujina strah  spopane.

Pravac begova kuća. Kapidžik zatvoren , on zapovjedno kuca. Na dobro se lako naviknuti. Nekom dobro, nekom zlo.

Meleka otvara vrata, vrišti od radosti i doziva joj, mamo mamice, Muji se o vrat vješa, nema bitno što se prsato ( i tako to ) zadjevojčila. To je Mujo , njene ,  nikad prežaljene seje sejice Fate dragi došo.  Izlazi i begovica Fatma ,  čula glasanje radosti i dozivanje .  Malo ublijedila, iz kuće ne izlazi, ali nije blijedilo od toga. Ovo je ono  blijedilo kad insana bude , pa ga ne bude, jer se prežaljeni džin za vidjela vrno.

Ljepota bila , ljepota ostala. Koja sjeda je spotakla, ali ista Đul Fatma jedinica u majke ostala. Pola Bosne se za njom u njenim djevojačkim danima okretalo, druga polovina uzdisala i gledala čare ne bi li je kako omanđijala i u svoje dvore dovela.. Sada bi cijeli dunjaluk udovicu da ženi.  Ona ni mukajet.  Jednoć je jednom srce i tijelo dala, on je vatrom palio i žario , a ona naj'grabusila.  Dosta joj tuge za čitav život. Jedino joj kćer Fata ravna i u ljepoti i u sreći i u kijametu bila.

Muji zasuziše oči , on na koljeno kleknu, u ruku je ljubi i veli:

-Sretan ti unuk neno. Evo ti Fatin i moj sin  ,da ga paziš i voliš, ja ne mogu, mene velje muke pripale .

Sjedoše kraj šadrvana, čijom je vodom Fatma svoju anterijsku raspomamljenost prskala i hladila. Zna to Mujo, ona mu pričala o tom jadu. On krivac za to bio, sa ponosom se od srca smijao,  i ponovo je palio i gasio.

Ponude mu dadoše , bosansku kahvu i rakiju ne odbi , nije frajer .

Sjeća se , polako srknu , pa smireno da smirenije ne mere biti tabiri i besjedi :

Poslije Fatiminog usuda , zbog Fatime i Fatme malo više akšamluku i rakiji sviko.   Misli pomoći će, bol, snove i ljubav da ubije. Ne pomaže ništa, sve to njega i dalje čereči i  ubija. Vidi lijeka nejma pa se namah u askere unovačio .

Dugogodišnja vojna sa Kozacima se dobro završila. On aga postao , a Vezir ga zbog hrabrosti plaho zagotivio i pripazio. Mogao je da bira gdje će agluk , imanje odabrati. On izabrao Efes ; čuo da se jedan agluk tamo prodaje.

Zna Fatma, zna i Meleka zašto se Efes bira. Meleka mu rekla za Fatine hareme i hamame. Neće ni jedan nego taj. Vezir svoje obećanje izvršio. Pokraj  begovice  Fate dvora, Mujo svoj čardak pristavio.

Kad je Mujo došo u Efes,  Fata malo poboljevala. Glavna sandžak – begovica i dvostruka udovica postala. Pričala mu to, pošljen , za noći kad je obhodio. Obradovala mu se jako, neizmjerno. Nema suza ,  sve ih za pet i po godina i koji mjesec isplakala.

Ni on ih skoro nema, On je svoje ubijajući din dušmane prolijevao. Žao mu insana; ne zna ih, ništa mu nisu učinili. Ni on njima, ali kidišu jedni na druge i sjeku se  , ko bijesne zvijeri gladne krvi . Ili oni njega, ili on njih, nema treće.

On uvijek imao sreće. Ubija on i plače. Malo za insanom, a najviše za Fatom, tek ponekad za Fatmom.

Jedino mu u srcu radost zaiskri,  kada na Meleku misli. Biće prelijepa djevojka , taj mali curetak, ta harambašica mila . Krvlju bol za Fatom pokušavao da sšere i umine.

Ima tu i krivnje zbog Fatme  , majke njene. Sve nešto misli da Fatu ne prevari sa majkom joj , ne bi se ništa  desilo. Svu krivicu na sebe privaljuje. Bol ne uminu ,  većme se veća javila. Čito; sveti kitab brani i u nečist meće , majku i ženu na dunjaluku sastaviti u poganluku.

Njen Mujo nju potražio , kapidžike i pendžere svoje kraj njenog dvora natakario. Srce hoće Fatimi da iskoči. Sve ga pita da li je još voli, da mu nije koja srce ukrala. Zna ona da nije, ali se prvi da mu ne vjeruje. Pa  ga čika i miluje. Mazno ga štipka , provjerava je li san , melek ili njen Mujo.

Uleće troje djece, dva sina i kćerkica. Pet,četiri i tri   godine, jedno drugom do uha. Kad Mujo vidje ono najveće , srce mu zatreperi. Takvog on sebe u Bosni ogledo , kad je tijeh godina bio. Sjeća se, k'o da je juče ¸ plićacima Modre rijeke gazio.

Upitno gleda u Fatu , ona potvdno klima glavom. Neće pred djecom da priča. Djeca joj po bosanski nestašno mahališu , dvoje mlađih nešto i turkiš čavrljaju, ali najstarije za strani govor neće da čuje. Gleda u Muju i drsko i znatiželjno. Drsko jer je stranac, a sa majkom mu veselo egleniše. Znatiželjno jer mu poznat i pomalo blizak taj lik.

Poslije ,  kada je dojilja mlađu djecu odvela na spavanje, Fatima uze petogodišnjaka za ruke, posjede ga u krilo i reče mu :

-Mili, evo  ti babo  napokon došo, poljubi ga u ruku maleni  , siročiću moj!

To joj dijete jedina radost svih ovih godina bila. Pričala mu ona o njegovom ocu, majci Fatmi , svojoj sestri Meleki. Pogan, očuha i svoga oca nikad mu pomenula nije. Teškom mukom je prihvatila ovo drugo dvoje, i još ne zna da li ih  voli ili sažaljeva.

Dijete se ustručava;Mujo ga nježno za ruku prima i cjelov u kosu pa na obraza stavlja. Jedna suza kanu na djetinje lice. Zacrveni se kao krv i polako na djetetove usne siđe. Dijetetu neugodno , kuša, suzu , slankasta je i trun slatka. Smiri mu srce i prihvati nježnost  ove strane ruke,  kao da je nešto njegovo. Ubrzo ode i on na spavanje.

Danima se Fata i Mujo viđali i ponovo upoznavali.  Niđe im se žurilo nije.

Da su znali ono što nisu ,  ni dekike ne bi gubili.

Ona kaže ; doveo je sandžakbeg u ovaj harem , što je dao da se njojzi napravi. Ona već u putu , prije Stambola , saznala da je sa Mujom bremenita. Ništa više ne bi pomoglo da bilo kome kaže.

Ako kaže grijeh i sramota, svašta može biti. I osramoćenu  vrnut je doma, i kamenovati i bičevati, u roblje prodati. Šuti ona , strahuje i u Smirni o vaktu rodi. Babice , dojilje i dadilje se uzvrtjele i usplahirile, nešto se računica ne slaže. Beg namah prekinu tračeve, reče sedmanče je i njegovo. Tačka ,nema više munđijanja. Plaho mu se ljepota Fatina omilila i on po stare dane pošandrco i zablejio se u nju.

Ipak  se ili od jeda ili od  slabog srca , il’ od onoje u neki brzi  vakat  nepovratno prevrnu. Obradovala se Fata, slobodna je ka tica trkačica, eto kući može hodit. Ne prisni joj se Bosna i Mujo. Brat begov  sebi tu ljepotu za ženu na silu uze. Nikog da joj pomogne. Bio koju godinu mlađi od beya i ona izrodi sa njim ovo drugo dvoje djece. I ovaj drugi jij muž prhnu u fenjer  , ha se kćerka rodila.

Fata opet slobodna ,ali malo dockan i u nevakat. Dva tereta pride ima.Ne zna kako bi na udovicu sa stranjskom djecom u varoši gledali. To joj najmanji jazuk.

Šta će Mujo njen na dvoje stranjske djece rijeti? Stid je bilo. Hej , ona dva braka imala, dvaput udovica postala, troje djece porodila, a on jako momak. Ih kaki je, jedna li mu udovička majka! Svaku djevojku može dobit , prevrnut i oženit, i još koju pride. Vrijedan i robustan je on; obdaren svim i svačim  Kod njega nema ništa labavo, več čvrsto, odrešito , pravo i  muški ; joj mamo mamice. Zato se iz Efesa nije micala, a i čula u vojni je , oko osmanlijskih krajeva se mota. Za majkom Fatmom i sestrom Melekom žalovala ko za Mujom. Tri su to rane, grdne, neprebolne , neizlječive.

Kako to boli Bože mili Milostivi. Kako to silno i neutješno boli? Nikog svog da čuješ, vidiš ili dotakneš; dušu, srce da ispuniš.  Tako skoro šest punih godina , koji mjesec gori doli. Praznina se duboka stvara. Iznutra nešto rovari, truje, slama i izjeda. Boli to mili moj,ne može se insan nikako naviknuti na tu bol.

Živi čeljade, mora se, Bogu Jedinom se moli. Živi a ne živi , i  život , kao ,  ide dalje i traje.

Mujo njoj  ništa nije imao za tefterisati: bolovao i ratovao ,  pa opet bolovao. Vremena neka neobuzdana , stampedasta. Sjeća ih se kao kroz maglu. Više od pet godina i kusur minu dok je ne nađe.

– Bona da si ih stotinu rodila ja bi   sve prihvatio. Tvoja su , znači i moja su .

Poslije te hairli priče sve je bilo nekako drugačije i lakše. Ona poče anterije oblačiti. Sve neke nove. Imala vremena pa vezla i vezla. I majci i sestri mnoge izvezla. Veze  a misli,  ona ih nikada neće obući; nema kome i zaradi čega.

A opet , šta zna ,burgija nešto u njoj , možda će Mujo nekad navrnuti ( i burgijati ) . Osjećaj je ne prevari.

Jedno veče sjede  u njenoj sobi. Ona je namjestila kao onu , svoju, djevojačku , sve isto u njoj  pristavila .

I demir prerezala. I stoji joj u uglu sobe. Muji  se oči zasuze , mislila je njegova Fata na njega svaki dan svih ovih godina. Odjednom mu ugodno, osjeća se kao kod kuće.  Dobro Fatine , ispravlja se on i nije mu žao. Što to bijaše vakat! Da je iz latinluka bio reko bi : O tempora o mores . ‘vako samo sliježe ramenima . Natakari lud zbunjenog , a normalni u deveru. Ili još jednostavnije po mahalski : bijahu to mnogo takarli vremena.

Akšam samo što nije zatamnio. Vazduhom se probija onaj čudesni ljudski glas, koji svojom umilnošću sve smiruje i tjera ljude da se okreću nebu mekanskom i mole. Takvih ezana odavno nema. Ogromna šteta. Neki će to debelo zaplatiti.

Njih ta ljepota obuhvata, pomole se Bogu Milostivom. Vrijeme i život ih naučili nekim datostima i  stalnostima. Hvataju se za ruke, miluju ih i šute. Zamišljeni su, molitve su odavno završene . Muče. Ni je'ne!

U neko doba ona se trgnu, zatrepče očima , kao da progleda ,prima ga za lice ljubi i šapuće.

-Dobro mi došao,mili moj!

Njemu suze u očima.

-Dobro te našo ljubavi moja!

Šeret se u njoj poslije vijeka zindana budi , pa ga pita:

– Da li ti je otpao još koji nokat, mili moj.

Smijeh, vriska i gurkanje.

Ho,ho,ho brunda Mujo:

-Upravo mi je otp'o jedan nokat .Ho'š provjeriti, ljubavi moja.

Bijela anterija neće više da se sa njima igra i druži , jer na nju niko ne misli, pa se ljuti i širi. Polako ispadaju grudi,ruke,noge. Bjelasa i tamni igra svjetlosti i sjenki između butina , pupka ,grudi i usana. Fatima se na anteriju ljuti što je otkriva uzbibane ljepote i  Muji u zagrljaj baca.

Skida izdajicu i predaje se. Mujo lud od sreće, gubi se u dobro poznatim izvorima radovanja, rosnim  udolinama i nestvarnim  uzvisinima. Stiže svaki brežuljak i svaki do’ da obuhvati, miluje i ljubi, nigdje mu se ne žuri.

Ali tijelu ne možeš naredbu izdati ;četo stoj , juriš, povlačenje, u napad. Jok , nikako.Tijelo to čini kako je sviklo i kako mu se drugo tijelo daje i otima. Željne usne su spojene, drhtave ruke se prepliću, uzavrela tijela se bez milosti predaju  . Mujo se uspinje ,ona ga grčevito steže i sebi vraća, on polako sa šestogodišnjom čežnjom i bolom   prodire ,  u isto toliko godine suza i tlapnje. Ona ga prihvata,  pa ga iznenađeno vraća, još je većma očvrsnuo, sunovraćuje se , a ona  nema kud , opet ga prihvata i ječi.

Sad  je sve u redu. Šilte je dugačko i široko, a oni bezbrižbni i još isto zaljubljeni .

Sve je tako lako kad muzika i ljubav akorde strasti tvore i kroje. Malo su grčevitiji nego nekad prije, boje se da im san ne utekne. Ne znaju da li je java ili  im bol  miline , snove snije. Novo oslobođeni krik i jecaj i brundanje:

-Joj,mamo mamice i uh, uh, uh.

Isključuju mogućnost sanja i oni znaju da su oni opet , ona nestašna djeca ,  Mujo i Fata; samo im trešnja i tunja ispod prozora fali. Tako je vrijeme brzo ludilo , da je skoro odjednom jutro preteklo noć.

Ona ,  prvi put u njihovoj ljubavi  , može bez straha da položi glavu na njegove grudi, uzme slavuja u ruke i mirno, premirno zaspe i sanja kako opet i jopet vrišti: joj mamo, mamice.

On ne smije da zaspi, boji se da mu grlica ne pobjegne. Zna nikad je više ne bi mogao naći. Stišće je nježno,  ljubi  u čelo,  polako da milu  meleku ne probudi.

Niko ih nije uznemiravao, poslije podne se probudili, nešto jeli , sa djecom se pograli i eto ga akšam pada i novi se ezan javlja.

Opet su sami, ona u rubinovoj anteriji, on već gol, golcat ,  gori od sinoćnje večeri, u bunilu vri, odjeća mu smeta. Fatimu dva puta ne treba nagovarat i ona je naga , oliti gologuzava , kako bi narodski pjesnik reko. Više nema grčevitosti i nervoze, sada su svjesni da ova igra nije san.

Ljubav klizi ,oni su brod po uzbibanoj pučini kojeg vode vješti mornari, za trenutak zastaju da brod kotvu baci pa da je vade. Pustimo se sidra i mornara i poetike.

Njih dvoje su sada Fatima i Mujo i ta im igra najviše odgovara. Mujo na Fati, Fata na Muji.To se djeca ponovo vole, igraju i jure. Mujo sa ponosom osjeća da nije važno njegovo uh,uh i uh, već se dao na saučesništvo ,  u rađanju onog: joj mamo, mamice.

Fatima vrišti i vrišti i jauče i ludi , kao da joj je svaki put poslijednji.

Sabah ih obuhvati, ali oni igru ne prekidaju. Ezan oglasi podne, a oni bjesomučni i izbezumljeni; obeznanjuju se iznova i iznova, ko da su sa hajrom , jako počeli.

U akšam, ezan se nekako usporeno , tužno ,  jecajući javlja.

Oni predah napravili, strasti smiriuju. Zaljubljeno se gledaju…

Mujina Fata Fatima, ničim izazvana zajeca nekako slabašno:

-Joj, mamo mamice…

Mujo se na lakat naslanja i gleda je. Njoj se čelo orosilo,očajnički guta vazduh, daha nema. Potres je nagli zdrma, napola presječe i ona iznenada malaksava, grčevito ga steže  i pribija se uz Muju svoga, ljubav svoju jedinu.

Nokte mu u grudi,u srce zariva. Iz očiju joj suza bespomoćnica klizi, ljubi Muju poslijednji put, izusti jedno jedva čujno  volim te ljubavi  moja jedina , zatvara oći i umire.

Grlica  sa safirnom ogrlicom    ka nebu leprša, krug  ka nebu pravi , maše krilima i poručuje:

-Čekaću te ,  Mili moj.

Što ti je život! Dvoje se nađe , pa se poslije ne nađe. Nakon vijeka jada i bola se ponovo našlo i par časaka poslije , iz čista mira ponovo se, ovaj put zauvijek , za zemnog zemana izgubilo.

Neko bi reko tuga je to. Ipak to se samo život ,  jedan jedini  , tek tako dogodi i insana slomi. Jal’ vako , jal’ ‘nako.

Svjestan je Mujo , nikad bistriji. Svisnu mu Fata , ljubav njegova jedina (?) . Svisnu ko potrgana misao, ko mirisna  djevičanska ljubičica. Jedno skoro nečujno joj, mamo mamice , samo jedno volim te i nesta.

Vojničina, asker, janjičar, aga , vezirova desna ruka Mujo Fatimin i Fatmin,  plače ko malo pregladnilo dijete , kojem sisu iz usta otimaju. Mislio je da je sve suze isplakao. Ni jedan čovjek ne zna koliko  suza za isplakat ima.

Ećim reko da je od nabijene sreće presvisnula.

Puno je to zbijene “sreće” bilo za moje milo napaćeno čeljade, oćuti Mujo.

Jebo ja takvu sreću i takvu dijagnozu.

Ne kaže to Mujo , već kaharli pripovjedač.

Nikad ga niko nije čuo da je lanuo ili neku nepristojnu riječ rekao. Sada mu se , rečemo biva  zgudumilo i učinilo da je vakat i da je morao i on jednom jednu lajnut.

Mujo poslije šutio i guto suze i bol, naučio se, što'š se srdit ,  kad će biti kako će biti. Moš zaplakat, tugovat i jaukati, vrištat na nebesa , ali psovati i ružnu riječ izustit  nikako. Nije to za dobre i časne ljude. A i  pogano je.

Mujo Fatimu sam za ahiret pripremio i ukaburio u đul bašti svog agluka , u hladu trešnje , pored bijelog mramornog šadervana sa šest česmi. Nisu mu branili. Turcima je svaki stranac čafir.

Sina pred sebe na konja pristavio i pravac Bosna , Zemlja Božije milosti. Htio i ono dvoje Fatimine djece povest , no ,  ne dade rodbina i vlast. Rekoše, ono svoje kopile vodi sa sobom, nama našu djecu  ostavi.

Ovo Fatmi i kćerki Meleki joj ispričao. Ne ovako,već po vojnički, šturo i ugrubo, bez detalja koje nisu za druge.

One te detalje znale i neispričane. Fatma ih doživila sa Mujom. Kćer i majka se rasplakale i neutješne bile. Ode naša Fata, pupoljak đule mirisni . Ona je zvjer, od oca proda i ubi. Plaču , malenog  Fatmira grle i ljube , milovanjem i suzama zalijevaju. To je sve što im ostade od Fatime .

Mujo poljubi Meleku u čelo i reče joj :

-Čuvaj mi sina i pripazi na mater; jaka si ti ljepoto moja.

Begovicu ljubi u usta, ne stidi se, mnogo ih je ljubio i volio i šapuće joj:

– Drago moje za nas, sve sa Fatom umrlo  je.

Fatmira, sina jedinog zamišljeno pomilova po kosi. I ode . Ne osvrnu se.

Mujo nesto, dugo ga niko nije vidio. Svašta o njemu pričali. Ponovo se u vojnu vratio, te se oženio, pa se propio, pa propao, pa u zindan otišao.

A Mujo se u Efes vrno. On , vojnik, aga i ljubavnik svojoj dragoj Fatimi , ljubavi svojoj, Nevjesti , Ženi svojoj , počasnu stražu davo. Dvadeset četiri mjeseca duga i  godinu , dan za danom, noć za noći, bez prestanka, bez predaha.

Gleda trešnju,  gleda behar i đule u bašti. Na bijeli mramorni mezar gleda . Pogled  mu se ukočio. Nema mu Fate. Tišina. Ni u san da mu se javi. Jok , nijednom i ni jenom.

Mjesec , zvjezde i maglice za njega više ne svijetle. Ublijedili su i žaluju.

Zatim  okrene pogled na zlaćani  šadrvan sa šest česmi ,on tiho žubori, prelijeva se i veselo klokoće , kao da ga pita:

-Bolan Mujo kad ti je nokat otpo?

Vidi šadrvan da  šala nije uspjela i gleda u insane koji ne prestaje plakati. Što ti je insan? Njegove dvije česme mogu preliti  vode ko svih  mojih šest. Zbrkana je to računica . Kako će se ba složiti? Ne zna insan koliko suza može proliti. Isto oniliko koliko ih može ne proliti. Sve je u parovima.

Jes ovaj što blebeta pametan ‘judi moj , čudo je'no.

Begovica Fatma se razboljela . ćerku nije mogla prežaliti. Kopnila, lijeka joj nisu mogli naći. Ona ga nije htjela , ni tražila.

Pročuo se glas, Mujo se u varoš vraća. I zaista jednog sunčanog  zimskog dana u vrijeme đenaza , vrati se Mujo. Vrnuo se iz Efesa. Konja , vranca jaše, ovaj silno , frkisavo poskakuje.

Odlučio Fatimin i Fatmin dragi ; dosta žala za Fatom. Ljut na nju,  ni da mu bilo šta u snu šapne. On sam sebi u inat njoj progovori:Mrtve mrtvima , živima treba život posvetiti. Sjetio se Fatme , Meleke i sina..

Iz begovske kuće tabut iznose. Vidi  Mujo ,  Meleka grčevito drži Fatmira i suze štišće.

To Fatma  , garant , na tabut tahti mrtva leži. Nejma druge; mnije nesrećnik.

Mujo zabezeknuto hitjede nešto reći. Zaustavi se i isprsi. Čini se hladan kao hiljade pahulja bijelih u minusni sabah . Polako konja zauzdava, iz bisaga tri stambolske tunje vadi i slazi. Na rame bisage uprtio. Gomila se miče u stranu, oslobađa put gajretli insanu.

Prilazi Meleki i sinu , oboje  sa ogromnom tugom u očima u ruke ljubi, daje im po tunju jednu carigradsku i bisage Meleki o rame kači. Uzde vranca sinu o ruke kači. Iz đepova pune šake dukata , u dva tri navrata vadi i što dalje od tabuta baca. Gomila za dukatima juriša.

Slomljeni ljubavnik prilazi tabut tahti, čohu skida  i marame sa anđeoskog lica odvija i gleda je.

Anđeo samo spi. Malo ublijedila , ali i dalje , u mirnoći smrti prelijepa je. Moli se on; da je njega ili Fatimu u trenu smrti sanjala. To bi za nju najlakša smrt bila. Poljubi je u jedno oko, pa u drugo, onda u usne, polako nježno i dugo. Pogleda i Meleku i sina, slegnu im remenima.

Ko veli: Šta se tu može?Sudbina!

Sjeda . Naslanja se na kapidžik Fatimin i Fatmin. Jako je umoran, ali rukama čvrsto, najčvršće steže tabut, ne popušta ga. Dvije grlice bijele lepršaju zajedno ka nebu,i to je to.

On im maše, zatvara oči i spokojno za Fatimom i Fatmom krenu.

Iz desne mu ruke klizi mirisava žuta dunja stambolska , kotrlja kroz kapidžik, preko bijele šljunčane staze , ispred šadervana  zastaje. Đul baštom se šire mirisi žutih dunje i ljubavi.

Ode i Mujo. Bez avaza .

Meleka je dugo na Fatmira pazila. Nikad se nije udavala i zaljubljivala. Nije htjela nesrećnu kob majke,  mame, mamice i sestre seje, sejice.

Željna ih uvijek bila, seje malo više. Možda je ponekad vatru u sebi osjećala, ali je mašicama razgonila. Neće da se sjeća da je i ona u Muju zaljubljena bila; onako dječije, nevino.

Fatmira ona mnogo voljela i pazila. On razmažen i sebičan postao. Jednog dana u Smirnu krenuo da potraži brata i sestru. Meleki odlazak nije obznanio. U varoši su ga uvijek tujinom i nepoželjnim ćafirom gledali.

Više se nije čulo za njega.

Meleka se par dana po njegovom odlasku u meleku pretvorila.

Sabahli ezan blagoslovljene noći je prozvao i ona je , tek tako , jednostavno i lahko , bez imalo straha  , u pratnji Anđela  odlepršala ka nebu  u susret mami, mamici i seji, sejici.

Nešto nije previše vjerovala da će Mujo sa njima biti. Bar ne za neki vakat.

Djeca sve vide i sve znaju, zar ne?

Komentariši