Još uvijek zurim









Jednom neznano kad

umoran od  traganja

otišao sam pred tvoju kuću 

trošno posivjelo zadanje

sunce je od njega skretalo sjaj

činilo se da nikog u njemu ni

u lijevom uglu jedao okno

razbijeno zvjezdanim otiskom

tužna i neoprana

poderana zavjesa visi i leprša

njišući  se tuguje i tiho poji

vrati se mila domu svom





stajao sam satima i zurio

prišao je jedan policajajc

rekao da se sklonim

izazivam sablazan

još samo minut

molio sam ja

tuga nekad i zakon gane





ostao sam do večeri i zurio

ostao sam do ponoći i zurio

ostao sam do jutra i zirio

ostao bih do vječnosti i zurio

i zureći u kam bih se pretvorio





ali

prilazili su policajci

jedan po jedna dva po dva

govorili izazivam sablazan

još samo minut

molio sam ja

tuga nekad i zakon gane





zurio sam petnaest dana i noći

samo sam zurio

upijao svaku prašku na razbijenom prozoru

znao sam to su praške tvoje slomljene mladosti





samo sam zurio

upijao svaki pokret i vapaj pobucane zavjese

znao sam to je zavjesa tvoja poderane mladosti

samo sam zurio 

upijao lepršave zvuke što ih zavjesa jauče

samo sam zurio

ostao bih do vječnosti i zurio

klanjajući se sobi djetinjstva tvoga

moleći se krhotinama zvjezdanog otiska

i dalje zureći samo sam poželio

vrati mi se jedina moja





nisi se vratila

nebo ima prednost





a ja još uvijek zurim

i samo zurim

policajcima je postalo dosadno

više ne izazivam sablazan

i samo zurim









okamenjena gromada zuri

u razbijene prozore moga srca

tražim zvjezdani otisak poslijednjeg plesa

u kojem još uvijek živiš ti ljubavi moja.

Komentariši