Jednom,pitala me ljuba jedina moja :

-Šta je to damar?

Ljubljena nije Bosanka bila. Tak'e sam vam je sreće bio.Po stare dane bezbeli plaho ograisao. Srećm se okitio.

O, im'o ja naki pojmovnik što se riječnik zove, još mahalski , pa joj rećem, onako na prvu, nadobudno , deklamatorsko knjiški:

“damar 

osjećaj, emocija, nerv, bilo, žila kucavica, puls, krvni sud, život, životna energija,

snaga, srčanost ,ljubav,život, Aristotelova duhovna katarza.podzemni tok vode ,podzemna rudna  “žila” bogata blagom.”

Vidim bijelo me gleda. Anlaiše i ne anlaiše.Razumije i ne razumije.Bar ne po mahalski.Vidim ja moram neki nježniji,pismeniji damar upotrebiti da joj bar malo pojasnim nedokučivu mahalsku tematiku.

A kako objasniti nešto što je u svom značenju objedinila vaskoliku čovječiju emocionalnu katarzu? Kako objasniti ono što se jedino nutrinom može osjetiti?

Ali opet, blentovije kakve jesmo pokušaćemo.

Vako napriliku, a najčešće miriše na nepriliku,jal vako , jal nako ti to biva , to pismenje o damaru.

Kad se dvoje rečemo biva k'o vole mnogo je to damara.

A damar k'o dijete; ništa ne zna, a voli da se igra,  srce i dušu u igru ulaže.

Tada ništa na svijetu bijelome osim te igre ne postoji.Kad damari zatrepere u duši, razlete se u srcu , penju se u glavu i tres razbiju blentaru i svaku pametnu misao u parčiće krše , ne veće od dvije riječi:

Volim te.

A u ljubavi nema predaha. Ni razuma . Jok! Nikada! Samo damari.

Oli voliš oli ne voliš.Il se raduješ i igraš ko malo dite,ili tuguješ ili boluješ ka nateži bolnik. I kad nijemiš i kad sve te boli i kad grliš i kad ljubiš , i kad te plam damara međ’ rogove i čelenku hekne i kad se oči rose nema predaha.

Nikada. Bezuslovno uvijek damari rade i rovare.

Violina zacvili , nježnost i suze na licu.Daire zazveče tijelo uzavre, samo od sebe zapleše.Ptica zacvrkuće milina u duši,treptaji u damarima.Cvrčak cvrči u gori zelenoj , sjećanja grunu, tijelo jeca, vapi ,mira nema.

Voli se, neštedimice.I diše se i ne diše.I mre se i ne mre.I miruje i gori.Sve je to damar.

Ako se damari neoprezno ,nerazumom troše o'čas se istroše. Nema, bolan, čo'ek damara na bacanje. Tada se ne mere disati. nema se više snage, čovik posustaje…

I tada jednostavno : rikavela. Ili se’ crkne.Poneko i krepa.A ima ih koji odavriječe, oliti odapnu.Za neke kažu presvisnuli.

Oni “pametni” i nadobudnbi će reći : sve je to sinonim za umrijeti, a ne shvataju da je riknutom insanu nestalo damara.I njemu je svejedno kako ćete njegovo smrtno stanje nazvati.Bez damara se ne more živjeti.I šta ti preostaje?

Umrlim je sasvim .svejedno, presele se na ahiret, ko rečemo biva neki drugi,bolji ,miriniji i tiši svijet.

Kako ne. I tamo ih ona ista damarli ljube čeka ili će doći da mu ponovo damare lomi. .

I eto ti belaja !

Ne znamo kako tamo funkcioniraju damari!?

I sve se vraća na početak.

Bez damara nam nema života.

Zato pazite kako se volite. ne štedite damare ,jer samo jednom se ljubi!

A u svakom slučaju jednog dana ćete zaboraviti disati.

I biće vam žao što ste damare vagali,pazili i čuvali,što ih niste neštedimice poklanjali.To vam je k'o da niste ni živjeli.

Možda se pitate šta bi sa onom što nije bosanka?

Jel spoznala šta je damar?

Ma,ona se samo šalila.

Ona je od iskona živi damar , i Božijim nijetom i ludom srećom moja, za vike vikova.

.