Starica majka leži i nijemi
postelja joj hladni beton
pokrila se nebom
uzglavlje sva imovina njena
krpice za zimu
koju molitvom ne želi
jer dolazi okrutna ledena bjelina
tegobne gladi samoće i bola
u ruci gospodskoj kifla
sa okusom životnog pelina
zalogajem jednim dotaknuta
nema snage možda ni volje
oditi ta predivna njegovana žena
ljepota zube je odavno pogubila
boreći se za bezdušnu djecu
koja se netragom posijala
kao da ih nije ni rodila
u ovom svijetu žurbe
i kamenih srca
nemoć uzela maha
ni kap vode da joj neko pruži
ljudi prolaze tom stazom od tuge
koja ne vodi do doma i topline
i okreću mutne glave
plašeći se svoga sutra
niko da podari obuću svoju
bosoj nozi što modra
drhti očajem i cvili
ukočeni pogled u nebo
bol vrišti ali ne proklinje
tek suza u oku
onom bližem duši
koja neće da slazi
nijemi molitvu Milostivom
primi me Bože sebi
umorna je ovčica tvoja
snage više nemam
ti si moj jedini dom
Oprosti mi Mila ženo
i ja sam kriv
ne pronađoh postelju tvoju bolnu
tek fotografiju koja kleči i plače
kojoj ne mogu vratiti vrijeme
donijeti spokoj i osmjeh
