Predvečerje
Tirkjizna noć
Plavetni đardin
>
Марина Ивановна Цветаjева; Москва, 8. октобар 1892 — Јелабуга, 31. август 1941
Mila,
prelijepa li su ti imena
podjećaju na plavo utočište
naše đardine i miris ljubavi
ne znaš
malo smo se mimoišli
ne rekosmo ti
družica si naša bila
noći si provodila u vrtovima
naših ljubavi
imala si svoje mjesto
između šadrvana i đula
postaviljen je bjeličasti ležaj
od ljubavi i snova
prekrili ga modrinom neba
išarali iskričavim zvjezdicama
obasjali putanjama maglica
mjesec obojili čežnojm
u našem društvu
prozračna Ti
vječiti tragalac
zeru bi predahnula
svoju bol bi sa nama
blentovijama podjelila
bilo bi ti lakše
mrven
ali i to je nešto
zar ne
krhki Cvijete naš
čak bi se i nasmijala
onom blesavom Debi kad bi rekao
zbog tebe bih salto mortale
s bembašćanske brane
dva puta smandrljo
treći put ne bih smio
zasigurno bih se na smrt slomio
Mojsije bi ti zasvirao Podmoskovske verčeri
mignuo na ljubav svoju
Zlata bi rasplela glas
Frka bi postala labuđi ples
Lela Jela Jelena bi te pogledom milovala
njoj je Herco herc netom slomio
znamo boljelo te
rodni grad te nije uspio zaštiti
rođene ti ubio
no stih muzika i družba je lijek
Dobri bi ti prišao naklonio se
ruku prižio
Ti bi se časak dvoumila
njegove tužne djetinje oči bi te ubijedile
ruka u ruci i lagani valcer bi počeo
al nestašno dijete hoće dodir
valcer prelijeva u tango
ti ga gledaš poprijeko
zakrečeš glavu
on te pogledom moli:
-Malena
molim te budi krotka
ovo su mirisi našilh ljetnih
podmoskovski večeri
;
Ti kao da bi se nečeg prisjetila
prislonila lice uz njegovo
pokreti bi postali ples zaljubljenih
Herco bi nešto šapnuo Mojsiju
ovaj bi dodao malo bolera
Osmjeh ti prelazi licem
predaješ se dodirima
sjećajući se ljubavi svojih
pogledala bi u oči djeteta
što lebdi sa tobom
jer tango bez pogleda i nije tango
vidjela istu bol koju ti nosiš
pomišljaš
evo još jedno ubogo biće
što tuđe terete prti
prvila bi se jače uz njega
neka te sjećanja tjerala u očaj
ali čula bi kako ti taj bekrija
sa kojim lagano kliziš šapuće
“Kao desna i lijeva ruka
Tvoja je duša mojoj duši bliska.
Mi smo sklopljeni, blaženo i nežno,
Kao desno i levo krilo.”
tu bi on naglo zastao i prekinuo
Ti bi se nasmješila i šapnula mu
tu znam
i nastavila gdje je on stade
“Al vihor se diže, ponor se otvori
Od desnog do levog krila.”
on bi se postidio
iako je znao da samo si nestašna
stid djetinji uvijek poljubce mami
Ti mu ga poklanjaš
njega više nije stid i kaže:
Ja, ljubljuju Vas
Marina Cvetajeva
prijateljice naših tuga
tebi srce malo mekša
još jedan poljubac daješ
ništa ne košta
a i vi ste već par
mniješ
nisu ova djeca nimalo bezazlena
kradu te
malo po malo
snove neke nove nose
on bi vidio da si se umorila
odveo te do anwnog ležaja počinka
sjeo do tvojih nogu obgrlio ih
gledao te ne trepćeći
bojeći se da mu ne pobjegneš
tvoje ruke bi prinosio usnama
grijeo mekim dašcima
ti bi polako tonula u san
željna vječnosti
Mojsije je u elementu
večeras Najvbeću Damu Tuge
za gošću imaju
Podmoskovskoj večeri i Boleru nikad kraja
sada imaju prizvuk valcera sa Sene
Rjabinjuške i Kaline
Lela Jela Jelena bi uzela Frku za ruku
povela je do Zlate
postaju razigrane plavetne Ruskinje
uzbibanih grudi raspojasanih bedara
što lahor tijelima um mute
u haljinama žarkih boja
oplemenjim stotinama ruža
što se iza velova tananih boja
kriju i izviru uspomene prošle
ruže i žene se prelijevaju u tisuće boja
njih tri više nisu ruskinje
one su divlje tatarke
ljute kozakinje
nježne jermenke
toliko ljepote nježnosti i ljubavi
Malena naša
ti nisi vidjela nigdje
mi je tebi svu poklanjamo
govorila su ružina tjela
Lenji bi samo zavrtio palcem i izustio
Подмосковные вечера , e’ hej sele moja…
tu bi mu glas zamro
umorio se
Baška Baša bi zagnjurio glavu u jedre
oho ho postament grudi nove dame
da mu ne vide suze
muško je on
nova se čudi odakle joj tolika sreća
da zaviri u ovaj đardin
u kojem toliko milosti i ljubavi ima
no ma koliko se trudio
Mojsije nije mogao izbjeći dva poslijednja stiha
što jesajem prosušese đardinom
“Eh, rjabina kovrdžava, belih cvetova,
Eh, rjabina , rjabinuška, zašto si tužna ti?”
Malena ti bi gorko zaplakala
sjećala se najmilijih
svi bi za tobom plakali
samo ne i Dobri
Mali Princ
Ne , oni ne bi
on bi poljupcima skupljao
rosu tvojih očiju
upijao suze i tugu
u svoju seharu bola ih skalanjao
znala bi
srcem djetinjim prihvatio je tvoju poruku
„ Ako se od sreće ne umire,
onda se u svakom slučaju
od tuge okameni.“
Malena naša
mi smo dodali
ni od tuge se ne umire
neko samo presvisne
a mi se zaledimo kao ti
tiho kroz vrijeme učila si nas
da se sa svojim tugama izborimo
one su kucale na naša vrata
i kod nas je bilo tragike
no ne i prevelike gladi
tiho kroz šum vjetra učila si nas
da je lična tragedija samo pjena
u okeanima tragizma svijeta
otvorila nam oči
nismo hudili za svojim životima
krojenih po mjeri nas samih
jer si nam pjevala o ljubavi i istini
čudan je ovaj svijet
ne vide bol djevojčice laneta
kojoj peostaje samo da vrišti i vrišti
ne bi li njene riječi
negdje u pustinjama ljudsjkog uma
bar mali eho svijesti izazvale
ne vide slijepci
a je to bol krhke majke srne
koja djecu ljubi i gubi
a pomoći ne dobija
ne vide licemjeri
koja od nečovječnosti djecu gube
ne čuju krik ljudskosti žene
zaljubljene u život po mjeri neba
ne shvataju krik djevojčice
majke koja
Istinu zna
tu negdje bi Mojsije morao završiti simfoniju
grlice bi popadale na rosu đardina
sluteći rekvijum
njemu su se ruke počele kočiti
on pogledava ka gošći
ona hoće da spije
vidi on vrijeme za rekvijuma nikako nije
za baladu još manje
jer ovdje ubijena majka hoće da sni
vidjelo se
naša mirisna centofilija
Marina Cvjetajeva je potresena i umorna
Dobri je nježno obgrli
laganu ko san
bi je podigao
položio na ležaj nadanja
njenih i naših
prekrio je velovima ljubavi
cjelov joj spustio na čelo
tamo gdje se sa bujnom kosom spaja
šapnuo joj
Malena naša
nećeš se ljutiti
ako Ti poneki stih ukrademo
ljudima u Tvoje ime poklonimo
mnogo je ljubavi i milosti u njima
potrebni su na ovom svijetu svima
Djevojčice Mila
još čutimo istinite riječi tvoje
ljubav kojoj si nas naučila
sada se malo odmori i mirno spij
ništa se ne boj
mi ćemo paziti na tvoje darove
Volimo te
iste te noći
neko novo dijete hrli da pita
„- Gde su labudovi? – Oni su odleteli.
– A vrane? – Ostale su vrane.
– Kuda će labudovi? Kuda i ždrali.
– Zašto su otišli? – Da krila olagane
