In memoriam Debi – Dvije godine odlebdješe, a on još uvijek sni.
Zatečeni smo.
Nismo šokirani. Na ovom dunjaluku nas više ništa ne može povrijediti.
Samo su nam poremećeni planovi.
Mi ne volimo kad nam se remete planovi. Naročito kad to činimo sami sebi.
Onda moramo raditiu ono za što nismo spremni ili ne umijemo.
Mi smo navikli na radost i smijeh, muziku kao dekor , a sve da bi slavili naše grlice male i ljubav.
U jednom periodu smo trpili blizinu smrti.
Ali se nismo navikli na nju. Nije nam u krvi.
Sada moramo raditi ono što uvijek radimo , a to može izazvati sablazni.
Mojsije je , prvi put od rata , natakario na leđa harmoniku. Ostali su
uprtili , ono u čemu su najbolji. I bukadar meze i pića.
I malo sjete u srcima. Jedan instrument će nam nedostajati.
Tarabuk , ali ne obični , već veliki ciganski doboš.
Nedostajaće nam i čovjek koji ga je decenijama grlio i nosio u naručju.
I budalesao sa nama. Blesan. Sad je našo bježati.
Idemo udovoj na žalost. Nećemo nositi cvijeće , ni paliti svijeće.
Ni tugu oblačiti . To je za druge. Ne za nas.
Nosimo ono što nam je preostalo. Ljubav i snove.
Upotrijebili smo i riječ koja nas ponekad dotakne:
Sjeta.
Ovo je pravo veče za nju. Da sjedi pored nas i uživa u radosti.
Znamo , udova se neće ljutiti. Ona je jedna od naši milih grlica.
Puno je toga predeverala sa našim dembelom i sa nama.
I praštala. I voljela. Pa opet praštala. Toliko je praštala da je ne možemo nazvati praštalicom, već sretnicom. Koliko ljubavi i snova još u njoj ima, nismo ni svjesni.
Skoro!
Znamo mi to, ali kod nas je to sasvim normalno i ne obraćamo pažnju na te „sitnice“.
Jedino što ovoj prilici ne pristaje, su naše riječi : crko, rikno, krepo, mandrkno.
Naš se blesa sinoć izmorio , uzeo klipaču, sjeo na pod ,rekao malenoj:
-Navij mi onu tebi najdražu , naspi sebi štok ili onaj drugi, stranjski konjak, ako ga nismo sinoć dokusurili. Zapali nam po Gitanes, sjedi pored mene, samo me ovlaš poljubi, primi me za ruku i gledaj me nježno, kako si me uvijek gledala. Onda se nasloni na moje grudi da malo rahatlučimo.
Nju zebnja tišti , jer za svih njihovih nestašnih godina, nikad nije bio tako tih i usporen.
Ustade, nasu sebi kurvoazije, ostalo je.Nisu više pri cugu, a i nisu imali vremena.Sinoć je bilo prečih stvari. Joj, mamo mamice. Prahnulo im da se podsjete mladosti. I dobro se podsjetili. Opetovano.Pa još jednom. A onada se uparili četvrti put.Sve je u parovima.
Pristavi pjesmu,ovlaš ga poljubi, uhvati ga za ruku , nježno ga pogleda,
zahvalna za sinošnju noć i čitav život.Nasloni mu se na grudi.
Noć je tiha,blaga. Muzika je sjetna, ali suze doziva.Nju njegov dah
golica po vratu i rosi kosu.
Mili Bože , podsjeti me da ti se zahvalim za ovu sreću i svu tugu koju si mi darovao,misli ona.
Pjesma se završila, ona skoro da je snove prigrlila. Osjeti da joj se
vratom diže jeza, jer lahorac je prestao, a i glava joj, kao da je na
kamenu.
Polako u strahu podigne glavu i pogleda . Njen Blesan ukočeno zuri u nju.
Osmijeh mu na licu , ljubav još uvijek iz očiju iskri. Cigar
među usnama gori , ali se ne dimi. U uglu donje, lijeve trepavice
plava suza visi i neće da padne.
Ona je pokupi, usnama nježno, polako da mu san ne poremeti.
Nisam znala da usne mogu biti ovako slatke , misli i jubi ga dugo,
očajnički.Spusti mu kapke. Ode u sobu, iz sehare na dnu troklinog
ormara, izvuče dva zlatnika, dva šorvana , koje je on pripremio , vrnu
se i stavi mu ih na oči.
Misli:
– Trebaće mu , dobar je bio ,ali , ljubavi mnogo , mnogo si griješio.
Blesa se umorio i dubok sanak usnio.
Znamo da ona još nije svjesna da je čekaju jutra bez poljubaca.
Znamo da ne misli o tome da joj se više neće motati oko nogu.
A takara nam i između. Znamo mnogo toga o praznini, koja će doći,
i ona će morati naučiti.
No, jako je ona.Izdržaće.
Valjda.
Jer večeras je umilna veče, stvorena za takar . Muzika nek svira, cuga
nek teče, život je lijep, konju jedan. Ne možemo mu ime izgovoriti,
još se nije ohladilo.
Ali zato možemo ovu noć posvetiti njegovoj grlici i njemu.
I svim zaljubljenim i voljenim.
Na na ovom blogu puno umjetnika.
Ja za sad poznajem samo hajrobleki.
Uživala čitajući lijepo opisanu priču.
To samo umjetnici znaju ovako napisati.
Hvala na prelijepom mišljenju Mila Damo
Moraću napraviti jednu digresiju i
( možda ) neprimjerno dugo objašnjenje.
Lako je meni pisati ili slikati.
Pritislo me mnogo kalendara , nisam „skroman“ ,
ni previše „pametan“ , ali imam slobodu , strpljenje ,
neuslovljenost i sebičnost da pišem i slikam
o onome što volim, o Božijim blagodatima ;
o ženi , ljepoti i ljubavi.
Sve ima svoju logiku.
Mene su čitav život o biti života,
sa Božijom pomoći učile žene.
Ima ih pa su usnile, neke su se umorile ali traju,
neke još uvijek plamte u srcu ,
a nekim ne smijem ime pominjati.
Trudeći se da radim , ono što radim , na najbolji mogući način,
ja samo pokušavam da im se zahvalim za sve što su mi dale
i čemu su me učile ( naučile).
I veoma sam zahvalan ako neko prelijepo biće, u mom pisanju ,
prepozna bar dio umjetnosti koje su mi moje Anđele poklanjale.
Mila Banditice , ti si od onih ljepota od kojih se može mnogo naučiti.
Ali koga danas interesuje iskrenost, ljubav, dobrota i milost?
Nažalost…