Balada o Frki i Dobrom / II Dio






(Noć ribizli i rozaklija)



Drugi dio



Ona je čestito dijete, blažena žena, neće milostinju, on hoće ljubav i snove. Ona je dašak vjetra koji još uvijek ne prihvata bol i usamljenost. Ona je lebdeća tuga koja jeca i koja shvata da vrijeme njenih ljubičice nevinosti i nevinih snova neumitno vene . Njena dječija i velika duša se očajnički bori da njen dragi, kojeg napušta bude sretan i neokaljan. Ona će se već nekako izboriti sa bolom. Bitno je da ljubav opstane.

Kako je pjesma odmicala Dobri je sve više snježio. Glas ga ledio, vrisak ga bolio, nježnost mu dušu drmala, sjeta mozak ubijala. On hoće da vrisne ja nisam bekrija, ali ne može, valjda ga glas izdao.

A pristojnim ljudima vriska ne priliči.

A stvarno nije bio bekrija; njega su obijedili, njemu su to nametnuli, podmetnuli. On je bio samo Mali usamljeni Princ koji je htio jedino da voli.

Ona se na njega oslonila da bi opet molbe poslala. Opet je u bunilu,zašto…Dobri bekrijo. Da; ona mijenja i ime i čini se da ovo ime bolje pristaje, jer ima lik i stas, i neku dobrotu koja Miti nedostaje. Nije to, tamo neka , opsjena iz pjesme.

Sada kad je pronašla ime i identifikovala tog nedolaznika, koji neće da dođe i kući je vodi, oslobađa glas. On postaje još bolniji, pjesma ubjedljivija.

Molba se ponavlja, refren bruji.

Muzika postaje tek sjena lahorca; koji pjevačicu sili da se iz petnih žila, ali vrlo tiho pobrine da plima elegije dospije do njegovog srca. Bol se uvlači u srce njenog dragana, njenog dobrog bekrije. Ona vidi da to nije ona uvijek prisutna dječija tuga. To je nova, plemenitija tuga utkana u njenu bol, bol žene što gubi.


Zbog toga ona ovdje pjesmu naglo prekida. Muzika je zatečena i još malo titra pa se uz jauk gasi. Niko nije zatečen.

Krasotica svoju dušu u prekrasni đerdan nanizala, pa ga skršila i bisere blještave po đardinu prosula. Svima je mnogo toga poklonila. Više nije se imalo više ništa reći. Ona je svoje isplakala.

Nije joj bilo lakše. Nosiće ovo breme cijeli svoj život. Ali i sanjati sve ove noći i radosti koje su joj poklonjene ili koje je krala.

Vremenom će oprostite sebi? Možda? Drugima nije ništa zamjerala i oni su bili skoro djeca, osim onih koji su bili zvijeri.

Dobrog ništa neće moći oprati. Slagao je one večeri kad se slamala, kad je svoj usud proklinjala. Slagao je i opet bi. Vrijedilo je. Frka mu je svu djetinju ljubav poklonila.

I zato se ovo drugima piše, iako mu je Frka od srca oprostila. Njena velikodušna duša je dal mig da i njeno skršeno srce bude milostivo.

A, on? On se već naučio kako da ljubav sanja i voljenu u snove doziva. Njemu je lako; on svoje ljubavi na papir baci pa ih ubija, da bi ih ponovo rodio i opet ubio. Samo je poslije svakog ubijanja slijedila jača bol i jači sni.

Snovima žao malene princeze i malog princa što ne mogu da se vrate u one dane, kada bi jedno pred drugo mogli stati čisti i nevini. Oni to i sada jesu, možda sasvim malo zaprljani. To malo je njima veliko i ne mogu ga oprati. Nisu to oni htjeli , to su im drugi učinili.

Noć je odmakla. Još mnogo ima do sabah zore.

Frka ga još jednom očajnički ljubi, on je grli i ona mu kaže :


– Dragi vreme je da se spije.

Oni su bili samo djeca koju su ranjavali i koje hoće svoju djetinjost da vrate. Sada ne žele drugima da se svide.

Nisu se obazirali na Lelu Jelu Jelenu, i Zlatu; na Mojsija i Hercu još manje.

Ostaviše ih same.



Četiri sjene uđoše u kuću.

Frka uze ibrik, sapun i peškir u ruku, frkičasto povede Dobrog do šadrvana .

Odrvrnu česmu, inatno , onu prvu razrooku desnu. Malo se česma nakrivila. Skide anteriju, bez imalo stida, onako kako to djevojčice rade, jer to je sasvim jednostavno, dječije, dodade anteriju Dobrom. Ispred njegovih očiju ostade samo uzbibana bjelokosna ljepota.

Podiže kosu , pa je u punđu zamotava. Slavuji budni, poznati poj ih probudio, znatiželjno gledaju prekrasnu bjelinu i ne okreću glavu. Što bi ptice rekle, to je sasvim prirodno.

Malom ručicom, dječijom šakicom , vode zagrabila, ko grlica srknula, jednom, pa još jednom. Plaknu se, ne , jako se isprska , zali vodom, istrlja. Od žudnje gorila , od tuge sagorila, bol ispirala. Tijelo je rosila, pa se mila umorila.

Dobri zamišljeno pogledava maglice. Neko bi reko gleda da vidi jesu li im zvijezde naklonjenjene. I bez toga je znao da njima dvoma pomoći nema.

Trznu se, razbistri oči pa sa druge strane šadrvana, zaklonjenom od pogleda sa prozora, anteriju njenu polaže na šadrvan. Košulju , pantale, cipele i čarape skida , krene da se pere i umiva.


Frka se već oprala, dodaje sapun, bliže, jako blizu mu prišla, pa ga mazno golim bokovima gurka. Grudi jedre, djevojačke, rukama njegovim prinosi. On se njenom nestašluku smije i gurka je od sebe.

Ona natoči ibrik hladne vode, pa ga proli i ponovo natoči. Dade mu da vodu proba, on je proba pa joj klimnu glavom. Dobra je.


Uze ona ibrik i pljusnu ga cijelom sadržinom.

Kaže:

– Kad ti je dobra , evo ti je.

Ispod mokrih gaća pripijenih uz tijelo pokvašeni slavuj se uspravlja i glasa, cvrkuće.

Gola Frka Dobrog oko struka Dobrog zagrlila, pa se pribija. On je za ramena drži, ljubi je u lice, usne, kosu, međ’ mirisna ramena usne uvlači; ona drhti i jače se pribija.

On joj pruža anteriju ona je navlači. Dosta je golotinje, svijetlosti ima, pa je do ležaja vodi.

Zagrljeni, polako se vrate do otmana. Nigdje im se ne žuri. Ovo je njihova prva mladalačka noć, ništa ne može po zlu poć.

-Kako da ne!

Ceri se sudba.

Otoman raširen, dva tri čaršafa razastrto, blještavilo vezenih jastuka i pokrivač od plavoga brokata. Pored njega bijeli peškun.

Na peškunu : dvije kristalne čaše na niskim nogama, između njih u simetriji, nestašno strči flaša kurvoasiera, malo ustranu gitanes cigarete bez filtera, sedaminpedeset pored i kristalna pepeljara.


Ispred zdjela i u njoj grozd rozaklije, u grozdu dvadeset pet zrna , jedna smokvica, rumena breskvica , poveća tulumba između malene baklavice i nijansu veće ružice. Preko puta courvasiea mala zdjelica crvenih ribizli na kojima pupaju bijele ljubičice.


Frka gleda u Dobrog , raznježena i dirnuta , ali njena veselost samo što ne prsne u smijeh, on je ozbiljan, svečan i kaže.


-Ne broj , nema potrebe, dvadeset četiri ribizle su tu.

Oboje rukama prikrivaju i prigušuju smijeh. To ih obijesna Zlatica , rubinova mladica , Mojsijevog bolera leptirica , malo gosti i puno zeza. Damare im namješta. Svega se dosjetila i presjetila. Još im kasetofon pristavila.

Ne trebaju ni to pogađati. Ima u njemu jedna divna Meri Cetinić. Samo pritisneš dugme i ona nabraja njihova četiri stađuna. Ovo je bilo suvišno. Ne miriše na dobro. Dobri to sasvim izvjesno zna, ali ništa ne govori.

To je bilo ono što su oboje voljeli i snivali i to je njihovo, samo njihovo , zajedničko bilo.

Na prozora dvije anterije, rubinova i safirove , ruke jedna drugoj stišći i grle se . Malo prije su gledale i maglice i molile se svaka na svoj način. U molitvama zaželjele da nebo podari sreću onom djetetu u bijeloj anteriji.

Možda su pogriješile što i onom drugom djetetu nisu sreću poželjele. One još malo žele da gledaju kako se đul bašta natkrilila, svojim mirisima ispunila ležaj.

Ptice su se već prije povukle, pjesme su ih dirnule i umirile. Sreća se nikad niže nije zemlji tako na dohvat dječijih srca približila.

Dvije sjene male sa prozora, hoće da se okrenu i prizor što nije za njihove oči zatome, kad čuju Frke Frkice krik.

I vide ona trči i vrišti , i bjesomučno lupa na vrata , i vrišti. Trese ih, razvaljuje, vrišti i uleće.

One trče sa sprata. Čuju Frka grčevito plače , ne plače, riče i rida , ona je histerija , bol je u stomaku presjekla i ona jeca:


Joj, mamo mamice. Joj, seje sejice.

Gubi svijest i klone na mramorni pod jevrejske kuće.





Kraj II dijela





Copy of Bosna zemlja Božije milosti

BY Hajro/Bleki 10. MAJA 2016.

Insert iz serijala Oni jašu Mojsije harmoniku baca



Komentariši