Fragmenti o boli – II

Ćao Malena i ureži očevo ime sa ponosom





Ne sjećam se imena jedne bebice


ne sjećam se mnogo toga


bila su zla vremena


samo pamtim jedan geler


a ona je imala samo sedam mjeseci


ali sjećam se nje


vidjeh je onog dana


zatvori uši i zažmiri Mila


otac joj Merhum Islamović


naš mahalski drug i blento ko mi


zaljubljen u grad i zemlju bio


Grad čednosti i Zemlju Božije milosti


dvadeset sedam u čas imo


kad ga strefi geler


manji od vrha špenadle


Brekin potok je bio tih i zelen


tog prelijepog julskog dana


Sunce postavilo visoko iznad šumarka


malo više minobacač hinjski vreba


neoprezni smo tada bili


kontamo ne može nam metal ništa


mahalaši smo


hitali u pomoć Dobrinja gori



počeše padati sa brda ko kamenje


jedna ispored jedna iza


jedna slijeva jedna zdesna

reče Meho


ova slijedeća će nas pokupiti


ona je naša


i pokupi nas upravo ta


imena naša upisana


ponajviše njegovo


intedant raportuje


jedno stopalo minus


jedna noga i jedna ruka helać
butum


jedna glava nije loše skoro dobra


malo krvi malo kosti sljepoočne


i po skalpa fali ali biće dobro


Bosanska je ne m'reš joj ništa


Meho zijan


nemoj ti meni Meho zijan


pričaj šta bi tovaru konjski


cijelu priču sada se bar vremena ima


kako šta bi


ništa nije bilo


samo se rat među braćom zbio


granata upala nepozvana među njih sedmoricu


sreća raštrkani bili osim Mehe


on bio malo zaosto i grupiso sam sebe


brao ljubičice da ih kćer miriše


dok on svoj Grad čednosti brani


on pozadi


granata deset metara ispred


mislili ste mimoišli se


aha kako da ne


gdje ćeš se na deset metara mimoići sa granatom


a još ljudinu metar i devedeset


da je bio moje visine samo bi mu oko iscurilo


nije čuo kako fištuće i znao je da je njegova


takve stvari jednostavno znaš


a baš sinoć lijepo sanjo kako leti


ona puče ono jako gruuuhha pa buum


on samo sjede


nije ni letio


nasloni se na jedno drvo i jedan kamen


nije imao vremen travu birat


čini se hoće da otpočine ko umorio se


bilo je tu uzbrdice


misliš ništa mu nije


ljudina uzima predah


đe ćeš ba uzimati predah dok granate rokaju


pojma nemate


vidi se hvata dah


ne može da ga zajmi


pritrčavaju jarani


granate još sviraju rekvijume


mesnatih od krvi i mesa punih Bosne i ljubavi


ima mnogo


tečnih od snova


je manje svakim danom


a plaho krvare


Meho Islamović koluta očima


pruža ljubičice


nije dobro pozdravite mi Malenu


i milo ljubljeno slavlje moje


mater njenu


zatvorio oči ali diše


Bogu milostivom se moli


na vratu na kucavici ubod igle


ni krvi nema biće dobro


mahalske blentovije misle


kako dobro čovjek je ispustio dušu


misleći na Malenu i ljubav svoju


konstatuje hećim po sata poslije


motaj u šatorsko krilo


pa trk uz brdo valja nama preko potoka


novi veseli kamenovi metala lete


Malena moja


ime ti upamtio nisam


ne sjećam se mnogo toga


ali znam


ovih dana imaš dvadeset četiri godine


Sretan ti rođendan i dvadeset četiri rođendana


dvadeset četiri godine samoće bez divnog oca


molim te nemoj mu zamjeriti


i nemoj plakati


njemu je sigurno još teže


gladati umiveno tugom lice tvoje


Ti si svikla samoći on nije smio


djete raste a zaštitnika nema


čednost raste a nježne očeve ruke nema


djevojka raste a ukor riječi nema


džaba je sad da ti pričam koje je snove tebi snio


da je jako dobar čovjek i muž i nježan otac bio


to si skontala


mater ti pričala


ono kratko vrijeme dok bijaše


poslije je postao još bolji


tiši i nježniji


nisi ga zato osjetila Mila moja


iako je svakim danom nad tobom bdio


smotani i smeteni drugovi oni


zaboraviše ljubičice sve do jedne bijele


zaboraviše mnogo toga


ne i druga svoga


Nažalost tvoj otac Meho je bio samo prvi


od naših drugova koga zlo nestade


poslije su na red došli drugi


večina su očevi i muževi bili


bilo je i onih koji to nisu


svima smo imena noktima u meitski taš urezivali


pitaš se što ti nismo navrnuli neki put


umorili smo se Malena


mnogo smo jurili Bosnom da bi je branili


mnogo smo mrtvih na leđima izvlačili mila


mnogo smo ranjenih sa lakoćom kući ponijeli


mnogo smo mrtvih ženama majkama i ćerama donijeli


poslije kad je stalo trabalo je prtiti bol i tugu


odrvenilo se i zaledilo


mnoge su nestali


sve je postalo nemar svejedno je

i stid Malena mnogo stida Mila


toliko stida da se duša ponekad sama od sebe crveni


kako doći pred dijete i reći mu žao mi oca tvoga


dobar je čovjek bio



a ti živ gradom hodiš i mezare brojiš


svaki korak jedan mezar


nemamo više koračaja za svakog nestalog heroja


ljiljana zlatnog Bosne ponosne


svakih kvarat dana hoda jedno dijete mrtvo


plače hodi i majku svoju doziva


i ne zna da više nije od ovog svijeta


nemamo više daha za mrtvu nevinost


suze nismo isplakali ne pomažu


tugu nismo odbolovali ubija


a i zarazna je


znamo da si dobro


slavljena mama se dobro brine


nekad nas sretne i ne prepoznaje


oči su joj izblijedile Mehu oca ti snijući


naše vrijeme polako ističe


zato riječi ove


ni jednog druga nismo nikad zaboravili


ni bol njihovih najmilijih


ni grad nije


ni Bosna nije


oni koji jesu ljudi nikako nijesu


ni vrijedni spomena


Ćao Malena hodaj ponosno


i oprosti nam



Komentariši