Oni jašu, Mojsije harmonike baca

Epizoda:

Kota kod drvene džamije

Novi dan je svanuo. Sunčan, lijep bez imalo naoblake što bi lenji reko kad bi htio misliti i govoriti. Naporno je to. Zvizno zvizdan kao Mojsije sebe, među rogove. Oni još ne jašu konje, samo što nisu, uvježbavaju se. Mojsije ploče sluša, čelenkom samo što po doksatu ne buba, harmoniku još kupio nije.

Deba je mislio da je vrlo romantičan, strastven i vrlo praktičan, ali bez smisla za realnost i uviđavnost. To je i priznavao. Oma je u to vrijeme bio vrlo nalik Debi. To znači bio je romantičan i senzibilan k'o krampa. Nije volio tuberoze, čak ni u saksijama. Mislio je da one izazivaju tuberkulozu, a tuberkuloza je zarazna.

Ipak odnio je tuberoze dragoj dok ona ležaše na samrti u bolnici za tubrekulnozne Podhrastovi II . Na javna mjesta, osim u kafanu Debu niko nije vodio. Jazuk. Blentovija može nešto oštroumno dobaciti i to bi Omi prikrpili do kraja života.

Oma u posjet poveo Dobrog da Debu mjenja i tuberoze ukrade. Debi reko da je nešto akuratan tog jutra i da ne može izać. Deba ga pita jel’ mu se to nije mogo dići. Oma pormrmlja tako nešto i bjež u kuću da se priča ne širi. Zna blentu.

Dakle, Dobri koji je mjenjao Debu ufuro se u njegov um i dobio ideju da bi crne tuberoze istakle, potcrtale zajedničku tugu i njeno stanje. Zato se potrudio da ih nabavi iako im nije sezona. Bavio se mišlju da nekog zamoli da ih oboji u crno i da fotoaparatom ovjekovječi Ominu tugu uz napaštajuću dragu. Strah od flekanja i neurednosti je odbacio ideju.

Sestra tuberozne je bila epileptičarka. Oma zamiolio Dobrog da bude uzor ponašanja, a sve ga strah da ga ovaj ne nasanka. Dobri izrazio sućut u vezi crnih tuberoza i naglasio da ih nije mogao nigdje naći iako ga je Oma zamolio. Uviđavno joj pojasnio svoja nadanje da će ona ozdraviti za godinu dvije, ako pak prije toga ne rikne,i da će tada moći češće da uživa u njenom društvu.

U tom naiđe epileptičarka i Oma je predstavi

– Da li je to ona epi….- sreća da po običaju Dobri, ponekad kad to treba poput lijenog izražava misli kao kad ovaj blene u novu žensku. Oma ga oštro štartnu nogom, jer je želio da Berka što mirnije ode u drugi svijet i da ga napusti kako bi on mogao iskazati tugu. Tog momenta nije bio spreman na gubitak, barem dok cvijeće ne uvene. Nije želio da Dobri uobliči riječ u epileptičarku. Za divno čude, Dobri, iako ga nije bila briga za Omu, Debu i njihove seksulane opservacije i nakane, dovrši riječ:

– kurejka sa cvijetom u kosi što lebdi i mene blaženog traži – cereći se i hinjski gledajući u epileptičarku.

Ona se čisto na čisto baildisala i Dobri par mjeseci kupovao pitu boli glavu u cvjetanju samo da bi ona manje u trans padala.


Epikurejka se nije ljutila; kako bilo da bilo, godilo joj temu i zdravlju. Pritisak se stabilizovao i sad se ko dvije bekanke zbog onog nećeg drugog povaljivala.

Sestra joj Berka ozdravila, možda bolesna nije ni bila. Njoj ime Tubislava bilo, ali Oma bio mišljenja da joj Berka ljepše priliči. Nekako mu se ono Tubetkala nimalo nije sviđalo. Nema to nikakve veze sa tkanjem, previše na cvijeće mirisalo. Mišljenja smo niko lud među tuberane ne bi iz čista mira pošao. Debi planove pokvarila nije “udovac” postao. Dao joj nogu.

Jednom, nedugo poslije one prve, vidikovačke harmonike od sto dvadeset basa, mi navratili kod onog Mulazimovića što poslije Čička na Skrenderiji đokej bio. Ko jah'o neke ploče ili šta ti ja znam. Mlađa raja, nije loš, htio se starijoj raji dodvoriti. Nije znao s kim ima posla. Pozvo ih na sjelo a oni butum ostali trinaest dana. Išao ih taj broj naopako. Nećko otad nikada nije trinaestu ploču navijo; jal bi neku žensku zovno jal organa, reda. da je pušćaju.

Mojsije u bajku Debu pozv'o, još ga skontali nismo, kad evo ti i Ome sa Đugum Frkom i Baška Baša, mlađi brat Dobrog sa nekom raspušćenicom. Išle ga raspušćenice i starije žemnske. Edipov kompleks. Oma, Baša i Deba nerazdvojni bili. Lenji sa Sokak Kokom, Dobri sa Epikurejkom. Svi na prozivci, još samo Herco fali. Misle biće tijesno.

Herco jahanje ozbiljno shvatao i sa Ibrik Lelom Jelom Jelenom, malo poviše inat kuće lijevo od Alifakovca za džokeja vježbao. Viđu jada, sad iskrsnu i treća Jelena sa četiri imena.

Mojsiju oko srca toplo, ona njegova Grbićka najslađa i najljepša. Neka Jelena, nek’ se skupljaju, janjad mala, mace male, al'nijedna k'o njegova nije i biti neće.

Pripeko zvizdan, topi se asvalt, ženske se ne mogu naprat, tukne na sve strane, valjalo je kotu ulogovati, rashladiti, aerosolovat, asepsolat i iskoristiti.

Najmlađi Mulazimović starijeg brata i udatu sestru imao.
Brat mu boem , loko na prazno, mezio nije i još usukaniji od mlađeg bio. A prelijepa sestra par godina nas preduhitri i majka čestita posta. Nju nismo na loš glas stigli iznijeti. Sve druge u bližoj i daljoj okolici , u to vrijemo jesmo. I što je čudno nisu se ljutile. Već u redu za vodu stajale. Neka đugum,neka ibrik, a one bez pravog nauka bokal ili lavor.

Nećko visok i vitak skoro k'o četiri, pet naslaganih oklagija, po koja picajzla na licu; pušio ko turčin, a pio i mezetio nije, ali stariju raju htio ne htio dobro ugostio. Dvije lijeve noge za sport imao, oca i majmu na more otpremio.

Majka ili otac mu turskog porijekla bili, zaboravih koje čeljade od njih dvoje. Da li tursko porijeklo pomoglo ili nije, ne zna se tek otac mu mutevelija drvene džamije bio. Puna kuća berićetli fasunga. Džematu te godine dobro išlo, vidi se.

Jedan od rijetkih puta što se raja u trošak nije dala, narodskog se zekata dohvatila i žao im nije , osim što ga još više nije bilo. Valja Debu i Omu nahraniti,a ni Frki ni Lenjom mane nije ,a ako Herco sa Ibrik Lelom dođe eto belaja. Bit će gladnih ili se u kupovinu neko spremat mora.

Stan veliki, u kući na spratu, dovoljno prostora za akšamlije i ašik ljube. Dvorište i bašća, ne bašća džardin sa hladnjakom, merak živi, sve u travi i blještavim kadificama, đulama i cvijeću, par ašlama, nekoliko tunja, dva tri duda, hejbet ribizli, manje ogrozli i još veliki u staklu sa šadervanom hladnjak.

U bližoj okolini je samo doktor Živanović toliku bašću imao. Šadervan nije , to nikom nije jasno. Sad bi deba nešto religiozno možda nacionalno lano, ali ne zna da ovo pišemo tako da smo dobro prošli.

Otac Nećkov penzioner bio, al’ nešto mu se penzije malom učinila, a nije bila; pa je “moro” mutevelija džamije drvene postati. Đamija preko puta kuće, ulica Provare (nekad Čapajeva) pet metara ih dijeli, ali glavni ulaz u Himzarinoj sa strane. Sebi pomoćni odmah po muteveluku u ogradi izrezao i napravio. Kaže bliže mu. Mogo uletit u džamiju kad mu ćeif i sve u kontrolu i pod kontrolu stavit.

Sad je tu glavni hodža i mutevelija, onaj što je u gumenim kalošama bez cipela sa sela nekih godina poslije doselio, sihire bacat “znao”, veliku kuću niže Mulazimovića džab – džabe zdipio. Tako su vam ilmije , ko pijavice; prihvate se se jal insana jal hajvana pa muzi , pa muzi dok sve ne isisaju.

Četiri kuće povrh Nećkove živio Oma sa roditeljima i sestrom. Zvao je Kanita,a kad bi se naljutio Kalamiti; ono Đejn zbog tarzana raznih ispuštao.

Debu od Nećka jedna kuća djelila ali ulaz bio od Tahtali sokaka (nekada Jelene; ne Grbić, Ibrine ili Hercine već Vitasovićke). Na drugoj strani , malo niže preko puta Bogumil Časar sa ženom Lidijom, sinom Mirom i kćerkom Dijanom živio.

Samo što su sjeli oko salonskog stola od mahagonija Deba upita Lenjeg dajući na znanje da je vrtio riječnik: Što si bio brižan, ili kako ti reče akuratan?

” Nije to bitno htio sam malo da spasim atmosferu tog upeklog jutra.”

” Jebala te, da prostiš atmosfera, što ne skoči za harmonikom da je spasiš, sada bi imali muziku uživo, a ne neku Jugoplastiku.”

Ljut Deba nema mu žive svirke, ova vinilska ga još brže uspava.

Nije se druženje ni zahuktalo, drugi dan tek je, eto ti Ome , iz sobe uleće sav osafunjan, samo u gaćema, gleda u Mojsija i pita:


Šta će ti baterija?

Ma jebo ti onu blesavu Frku, jebo je pas!

Oma je inače po sočnosti i fleksibilnosti maternjeg jezika bio nenadmašan u raji.

– Ja u poslu, zašiljio ga do bubrega a ona me gurnu dole. Pas mater. Ajd'velim ja šta ću, uzvratiti se mora. A dole tuhne, dušu za povratit; ja se baildišem, okrenem glavu pa ispljunem, pa nazad, pa opet u stranu i sve tako a onda: krik , Jebo je krik, prepade me načisto, samo što nisam zatrzo ko Herco.

Klitoris Oma,klitoris vrišti Frka.

– Prepade me bone, šta vrištiš misliće svijet da te silujem ili belaj neki radim. A ona samo još uh i uh i ne zove više klitoris upomoć. Ma čuo sam ja da ima naki klitoris, ko ženski neki klinčić. Ja se zaviriv'o, uvirivo’, nadviriv'o, ma znaš ti Frku, crna rupa: ništa se ne vidi. Eto zato mi treba baterija.

Mojsije je uvijek imao bateriju, planinar bio, a i babi u zoru nije smio kandilje u bašći palit, da ne probudi đule. Izvadi je i bez riječi mu je dade. Zna on šta je belaj i gdje je klitoris, ni nasmija se ni riječ ne prozbori. Samo mu se ramena tresu.

Oma se za par minuta vrati još crveniji,znojaviji i raspomamljeniji.

” Šta bi,ti brzo nešto.” – hinjski rovari Deba.

” Kako brzo pizdo jedna hinjska. Jes’ da je Frkina ko crna rupa, jest ali nije ona prava crna rupa. Ni bateriju i glavu ne možeš zagurat u nju. Kad baterijom gore dole ni traga onog klitorisa. Ruku do lakta ja zavuko, pipkam, gurkam, tražim; a ono ništa. Sve nešto roskasto, meljavo baš ko teleće brizle pred roštilj.”- progovara Debinim riječnikom, a ovaj gleda na žici tek prispjele brizle. Brizle puste drhte, rumene i reš crvenkasto smeđe, miris se zavlači u mozak : Deba oblizuje usne, guzica mu igra ko rep kerčeta kad ga koskom vabiš.

” Ma pusti brizle Deba ” – vidi Oma nikakve vajde od Debe-“kako ću ba Frki reći da nema klitoris.”

“Fino ti joj samo kažeš da nema klitoris i riješio problem.”-

“Jesi pametan ko ricinus, idi ti pa joj reci, ima odnekud izvuali đugum i tres ode glava. Znaš kakva je frkava kad joj ne ide.”
/br>

” A ti je opet poliži, odozgo ka dole, pa ponovi, nema veza što tuhne ništa ti ne fali, mark špicovske brkove imaši. Ako se sa grmom zapletu veze nema, samo gledaj i zapamti ne okreći se sine. ” – sasvim ozbiljno Baša, kao da nekom od toga život zavisi.
/br>

“Ja mahnitog li hajvana ,ljudi moji!”

Samo što to reče odleti, ne prođe ni minut, dva, evo Ome cvjeta veselo priskače Baši i sve ga u obraze ljubi. Ovaj ga gura od sebe, briši peško, nešto u tom smislu.

” Vi se ko biva ižvaljiste.” dobacuje Mojsije.

” Kako ne bi,spasio mi život. Nije to banka germe. Inače bi najebo ko žuti, slomila bi me Frka ko'sepet. Zaibrećena mojim uletom, namah se natandarila ,ja stavio štipaljku na nos, ko velim šta ću moram slušat. Šta će ti to pita ona? Periskop – ja na lakonski ili latinski, nije bitno, i odmah ‘oš'o dole i samo što nisam doš'o; a ono štipaljka mi smeta. Neću, velim sam sebi , sad odustati niti oči zatvarati kad neki piklić, neki crvić ko nezreli crveni dud mali, samo što mi se na nos ne natandari, oko ne ubode. Ja se okuražih, Frki rekoh: eto ti klitoris jebo te on.”

Nije ni završio a već po kile brizle u žvalje stavio k'o konta : vala naradio sam se, zaslužio sam. A i on velika poguzija bio. Ni briga ga što je to Deba za se rezervisao. Polako havlja, maslo sa prstiju liže, pivu pije i meraklijski cokće.

Deba zino, deset minuta beknut’ nije mogo. Uvijek nešto sporije na tenane mislio.

Nek znaš da ću ti opet pricvrljit đugumušu.

Đugumuša nad Sedernikom iza Sedam šuma stanovala. Prije zore ustajala, krave nahranila i ponuzla. Pa mlijeko u đugum, pa đugume na konja, pa konjima do Podrastova, za drvo veži mlijeko po Bjelavama mušterijama raznosi. Brat mlađi joj pomago, ona u trgovačku školu išla, završne godine, drugi razred.

Teška vremena bila, otac škole nije imo, fizički radnik na gradilištu, svaku zarađenu paru bi propio. Majka domačica bila, četvoro djece. Morasla se kao čitačica zaposliti.

Tamo na selu kod kod Miljevine deset dunuma oranice i šljivika ostavili. Tako je to bilo, opanke skini, kaloše obuci pa pravac grad. Jedan seljak, drugog seljaka u grad zvao, pitomio. To bila očeva joj priiča; za publiku. On iz vranjanske Gornje čaršije bio, ali se krio. Aferimni neki.

Za Debu je tautologija uvijek grana nauke koja proučava tute bila. On to nije krio. Za to vrijeme Lenji je pročavao Tautu i tautologiziro je. Teutu su i Mala guza zvali. A nije bila Taute nego Teuta. Otac joj jako kofrčan bio. Deba i Oma najćeše, kažu:

” Vid joj guzova ko dvije rumen jonagold jabuke malo veće.”

Lenji se nije ljutio iako mu pravo nije bilo. Što jes’,jes’ mogla joj oba guza u jednu šaku njegovu stati. Imo on veliku međeđu šapu, samo mu nikad nije bilo jasno otkud su znali da su joj guzovi rumeni ko jabuke.

Teuta se nije bunila zbog pogrešnog spelovanja njenog imena, jer ju je Lenji savršeno, dugo, bar dvaput po uh- uh sistemu proučavao, ponavljao i spelovao; a a ona se nije bojala spelovanja,čak ni ponavljanja radnji ni misli. Ime joj dobro pristajalo. Nije ni arnautka bila, sestra onog konobara Sude iz Bonusa.

Deba je još tvrdio da je eklektik čovjek majstor u klik-klaku, Lenji je oponirao, zamjenio Omu, ovaj se okuražio od kada je klitoris našao. Dakle Lenji je ustvrdio da je eklektik umjetnik koji u svom radu kombinuje moleraj, soboslikarstvo i likovnu umjestnost. Deba se zamisli i kao rijetko kad složi se sa njim:

” Vidi ti upravo opisao Mojsija, pravi Mikelanđelo.”

Lenji se smješka gleda Dobrog pogledom ga moli dodaj gas. Zna eto frke, biće tu bacanja harmonika. Uh,jebo ga pacov nema harmonike. Valjalo bi da se ona pokupila i nekako nadoštiklala.

Sluša Mojsije Moriće, vinil verzija onog Saje i sve nešto hukće, k'o sova na parenju. Vrti se vinil, a Mojsije koluta očima, mrsko u Debu pogledava. Ovaj posta zamišljen, ćuti, vrpolji se, objema rukama trpa brizle u se, znoj obliva čelo, on se stolnjakom briše, đaba salvete na stolu, đaba maramica u đepu Dobrog, osjećaj ga nekog belaja dobro potkačio.

Dobri: Šta je Deba,šta si nervozan,što se znojiš.


Deba mrmlje: Ma ništa

I svaki čas pogledava u Mojsija. Mojsije smoto cigar,puši i pijucka, izludili ga Sajini Morići samo što gramafon ne zatandara.

Lenji gleda u Dobrog klima na Debu, potom na Mojsiju.

Dobri misli; nešto je ovdje dubiozno, i eksplozivno, ali proširuje malopređašnje pitanje:

“Ti se nešto umorio, diši malo, maši rukama,pričaj nešto.”

To bio znak za Debu da malo ohane od meze, da popusti malo, da je ne kidiše k'o lav na baklavu.

“Mojsije bolje ti je da si presto da sviraš Moriće prije nego što si bacio onu harmoniku, sad moraš Saju slušat..” -misli da je eklektičan Deba , gladi se po trbuhu usta mu se objesila, pljuvačka samo što ne curi iz ušiju nastavlja:

” Joj majko mila koliko je tu cuge, brizle ko bubrezi bijeli , više ih nema, neko ih mazno, dajte mezu, ponestaje, a i onaj Mikelanđelo je cvajtaš bio.”

Gleda ga Mojsije, zapali cigar, čokanjče u ruku, mezu mu Deba ogadio, nadrka desnu, otpuhnu dim dva i blago skoro sa smiješkom u lijevom oku, onom nenadrkanom, objestan smješak iskri, brpokroviteljski će Debi:

– Jel ti to meni?

Deba ga bijelo gleda, nejasno mu pitanje, ruke opet zaposlene, ne anlaiše, ipak aha mrmlja.

Mojsije ustaje, na gramafon poklopac stavlja, ploču ne skida, za remen ga desnom rukom hvata. Ono sa struje muško za ono žensko ne izvlači. Jok,trga. Na lijevi kuk vinil ćemane pristavlja. Priđe stolu, ruku diže, kuk u susret noj opusti i tres gramofon za malo Debu za dlaku kurčevu maši, kroz prozor zatvoreni u hladnjak heknu. Ovaj put se ni basovi ni Sajo nisu čuli. Što ti je elektronika. Nema basova.

/ objavljeno 10.08. 2015. /

Komentariši