Oni jašu a Mojsije harmonike baca / I Epizoda

Imali smo prijatelja Mojsija. Bio je vrlo dobar prijatelj. Rođen je tačno na polovini dvadesetog stoljeća, na Vratniku odmah do Kovača. Nikad se nije oženio. Ćesto je bio zamišljen. Kao da je neki veliki teret prebačen preko njegovih ramena.Za tri, možda, četiri bremena  znamo.

Skoro pa na polovini šezdesetih godina prošlog vijeka, u sedmom razredu s njim u klupi je sjedio Feđa. Obojica su bili u „onim“ ranim pubertetskim godinama. Bili su sušta suprotnost .

Mojsije je , po odrastanju, u kasnim godinama je bio pet šest centimetara niži od metar i sedamdeset, što bi rekli malo više od metar i žilet. Bio je čvrsto nabijen, ramena široka kao u rvača. Prilično škrt na riječima , crnokos, crnih očiju i krivih nogu za koje su prve farmerke bile krivac.

Znate onu: „ Super rifle moge kao kifle. “

U tom stilu nosio je pravi crni statson šeširu gradu. Viđali su ga u čaršiji sa šeširiom na glavi i ibretili se. Mi smo takođe imali slične šešire, ali smo ih nosili sa nelagodom i veoma rijetko; samo kada bi natandarili kravate da prikrijemo nelagodu. Dobro su nam došli za vrijeme olimpijade. Stranski svijet u tvojoj mahali, tako rekuć u tvojoj avliji; a mi šešir na glavu, kravatu pod grlo i među svijet. A tamo svijet šaka jada. Niđe kravate, niđe šešira ili salonki.

– Šupci, ne ide se tako u svijet. Ne zalazi se tako u čaršiju ‘ajte doma.

Kontamo mi.

I tako mi ,nešto kao Četiri mladića hode sa Sedernika , jašu konje sa Hrastova, sa Hrastova na Bjelave, sa Bjelava na Čekalušu. Konje jašu harmoniku pašu, lip'canera jašu, bocune pašu i razmašu. Kad ‘no na Čekaluši bili, ašik ljube srili. Glavu gube ‘a se ašik ljube ljube.Tu se konja ostaviše, pa se domu ljuba zaputiše. Sad je petak i podne je, ljudi hrle to se džuma sprema.

Ni danas mi nije jasno otkud ono sa Sedernika i nije nam jasno otkud nas samo četverica. .Hajd’ , da je sa Trebevića i nekako; tamo je kasnije bob staza bila. One naše golje se prihvatiše stranjskijeh farmerki, kariranih košulja, pernatih jakni i tako obučeni u bar ili meanu. Ne ide to jaro moj.

Obraz nam spasiše onaj monodramaš i onaj duge kose, ime mu zaboravljamo ; stari se, Bosanac garant nije, porijeklom. Fin čovo, dugu kosu bradu ima i fine čizme kaubojke mašću mije; uz šešir mu pristoje. A i onom drugom glumcu šešir dobro stoji.Hem glavat hem bradat .

Da sam dva'est centi viši, moja fela, reko bi Mojsije. I Mojsije je imao đukelu ‘haman torlak, samo što je vučjak bio. Mojsije je svoj šešir odmah po ratu bacio.Vidio iste nose onaj nesvaćeni režiser zec, pobjegulja na prvi metak Vrbanjski, i onaj drugi vječni sto godina zimaš što senilnošću Sarajevo blati, penzije nikako da se lati.

Uvijek smo se ibretili zašto je zovu Sarajevska olimpijada. Uvijek je bilo: olimopijada u kaljariju, olimpijada u šamoniji, olimpijada ovdje, olimpijada ondje. Nem're bit Sarajevska jer je to bila naša olimpijada – olimpijada svih nas.

Ispostavilo se; to vatikanska zvijer uz pomoć paganske vatre žigoše osam godina prije.

Mojsijev drug je bio plavokos i plavook, sa pjegicama na licu, izrazito izrastao: najviši u razredu i školi, dežurni šaljivđija.Več je kosu počeo zalizivati unazad k'o Prisli ali sulufi su bili tanja strana imidža.

Bio je nesretno  iliti beznadno zaljubljen u Milenu Popović najljepšu djevojčicu u razreda, neki su govorili i u školi. Da li ga je djevojka odbila ili su im dušmani branili druženje nismo nikad saznali. Tek Feđa je danima čitavog aprilskog  kišnog proljetnog mjeseca ,šeset i neke bio potišten i tužan.

Jednog vrlo plavetnog i lijepog sunčanog majskog dana , par dana pred završetak školske godine Feđin i Mojsijev razred je imao fizičko u dvorištu dva sprata niže. Feđa se ispričao i ostao u razredu.

Kada je igra fizičkog bila u punom zamahu, čuo se glas iz visine. Feđa je stajao na simsu i klatio se, držeći se jednom rukom za prozor. Ređo profesor fizičkog se polako ušunjao u školu ne želeći preplašiti dijete i potrčao uz stepenice. Slutio je zlo, nesreću veliku.

I tada, majko mila!

Jedan stravični krik nedorasle mladosti što se naglavačke baca u ponor, jedan jezoviti vrisak djeteta koje se predomislilo protresao je školu. Činilo se to je neba sama krik.

Jauci i krikovi djece u dvorištu zatomio je mukli udarac glave o asfalt. A djeca vrište i vrište i plaču, jauču. Pa opet vrište i vrište,jauču i plaču.

Mnogi su zažmirili, mnogi lice rukom prekrili. Niko se nije uspio okrenuti. I svi su let vidjeli. I pad je let. Mojsije je hipnotiziran gledao kako mu drug izvodi poslijednje lastino poniranje, nije stigao ni kriknuti, ni oči zatviriti, ni vrisnuti.

Feđin krik je danima odzvanjao po učionicama, hodnicima , na asvaltu i ulicama oko škole. Penjao se uz uz Sumbul Avdinu do Bjelava, pa uz Bjelave do Hrastova, od Hrastova do Sedernika, od Sedenika do Bijele tabije.

I onda majko mila, sa Bijele tabije rasu krik ko ramazanski top niz Vratnik, do Kovača.niz Kovače do Sarače ,od Sarače do Čaršije od Čaršije do Latinluka i At Mjedana, od At Mjedana do Bistrika, od Bistrika do Jarčedola.

Krakati Jerčedoli ne igubiše krik, zavrnuše ga i vratiše mahalama. Krik postade ezan, sve zanijemi.Tugo moja, tako je to bilo.

Mojsije danima dolazio u dvorište i gledao kako Feđa skače i vrišti, opet i opet i opet. Skače i vrišti. Činilo mu se da to nebo vrišti. Mojsije je odjednom shvata da Feđa neće prestat letjeti i padati, sve dok je on¸ Mojsije živ.

Prestao je dolaziti u dvorište i nikad se više nije vratio u tu školu. Ni većina đaka njegovog razreda.. Nezvanično sedmi dva se sam trasformirao.

Mojsije već početkom ljeta više nije bio pubertetlija. Odjednom je odrastao i kao da se malo se pogrbio.

Većina Feđinih drugova slijedeće godine nije dobro prošlo. Mojsije je ponavljao razared i još neki. Milena je lutala i buncala. Profesora Ređu je strefilo srce na dan In memoriam Feđine godišnjice, koju niko nije upriličio. Feđini roditelji su napustili grad u sedam dana nakon sahrane. Poslije je i Milena nestala sa ulica.

Samo su trojica Feđinih drugova bili na sahrani. Feđin najbolji drugovi Nučo i Mojsije, i Dobri Mojsijev potonji najbolji drug. Ostaloj su djeci roditelji zabranili dolazak, jer je, Feđina smrt po svešteniim i ateističkim shvatanjima bila nedolična i sramotna. Ipak je to bila zemlja komunista na brdovitom Balkanu u zemlji seljaka. Upravo onih, koji tačno dvadesetpet godina skinuše svoje krinke.

Svoj djeci iz škole su dali dva dana slobodno. No, u dječijim ušima je danima odzvanjao Feđin krik, i djeca nisu prestajali, plakati, jaukati i jecati. Generacija je  bile sleđene.
Zbog noćnih mora te godine školska godina u osnovnoj školi Miljenko Cvitković je završena odmah po sahrani.

Poslije genocidnog rata u Bosni naziv škole je promijenjen. Ničim izazvani, osim onim svojim kvazi bilmeskim h su heroja i mnoge druge poslali u duboku ilegalu. Novo ime nisu dali zbog toga što je Ćazim Musa Ćatić bio Mojsijev imenjak ili zbog toga što je Mojsijeva majka rođena u Ćatićima sa prezimenom Ćatić. Jednostavno, Musino ime je minderpuzama. za uho bilo ugodnjie, a imao je i ime više.Gladnima nikad dosta.

Naš prijatelj se na frtalju životnog vijeka počeo viđati pa zabavljati sa jevrejkom Zlatom, sekretaricom na njegovoj likovnoj akademiji.Vidi se da je Mojsije rastegao svoje školovanje ko pijani hafiz Cico teraviju. Svi iz njegove okoline takođe. Nedostajalo im je vremena, pa su govorili:

-Odakle ti vrijeme,frajeru?

Njena majka i njegov otac postupiše ispravno, kao svi sveštenici i dušmani. Htjeli su ih rastaviti, samo zato što on nije radio i što je ona bila sedam godina starija.

-Kako će raditi frajeri,školu nije završio.

Skoro pa transprente u S.Avdinu , Čekaluši i Bogdanovu ne postavismi.

Zaposlit će se tri godine kasnije, ali i tada im braniše. Sad je previše pio, a ona je još uvijek bila sedam godina starija. No ljubav je odlijevala i trajala sedam godina. Niko nije saznao zbog čega su se njih dvoje prestali viđati.

-Sve sretne ljubavi imaju rok trajanja od sedam godina.

Ustvrdio je godinama poslije Mojsije. Za njega dugo, dugo vremena nije bilo daira i pljeskanja po sjedalici.

Naš prijatelj je imao harmoniku. Pa je opet imao harmoniku, i opet , i opet.Onda mu je dosadilo imati i kupovati harmonike, i prestao je ih imati ili kupovati.

Drugovi su ga voljeli i nisu ga voljeli vidjeti bez harmonike. Bez nje je bio je k'o sakat i grbav. A voljeli su gledati kako ih baca, pa su mu ih počeli kupovati. Naš drug je imao svojih drugova harmonike. Pa je ponovo imao drugova harmnoniku, i opet, i opet.

Bilo je to puno harmonika, ne previše. Jedna,maksimum dvije godišnje. Onih odbačenih, jer kako on jednom reče, on ih nije bacao, bile su preteške; on ih je odbacivao. Sve je stvar u praksi i trzaju. I talentu – dodao bi na kraju Mojsije.

Još je više nebrojeno više je bilo onih propijenih harmonika. Fabrike harmonika nisu mogle proizvesti dovoljno propijenih harmonika.

Mojsije je bio ljut na oca koji jer bio moler i od njegove sedme godine ga je vrlo ozbiljno i strogo počeo učiti zanatu. Otac je imao i motor javu i ljubavnicu. Da bi mogao voziti motor Mojsije je pokrivao oca i skrivao oči od majke koja je sve znala. Usud Bosanske majke.

Prvu harmoniku mu je kupio otac. A Mojsije je već kao šegrt kod vlastitog oca zaradio barem deset ramunjika marke Hohner ili pe'šest guerinki. Tada je imao deset godina. Dat je u muzičku školu, ali mu note nislu išle ili jednostavno nije htio učiti iz bunta. Otac ga je dao u „školu za harmonikaše“; a da ga nije pitao. Bilo je to početkom šezdesetih. Poslije godinu dana je napustio muzičku školu. Note skoro da nije savladao .Otac ga je prekoravao i govorio – uzalud bačene pare, iako je škola bila besplatna.

Mojsije se zatvorio u svoju sobu sedamdeset i dva dana.

Pred kraj travnja , jednog svježeg sunčanog poslijepodneva izašao u dvorište kuće u kojem je njegov otac akšamlučio. Sjeo je, zasvirao i zapjevao Baladu o dva brata Morića. Ne bez razloga; otac je volio tu legendu o Morićima jer je rođen na Vratniku odmah do Kovača. Bili su mu rod, tako je tvrdio. Vjerovali smo mu. Mrzio ih je, škrgutao zubima i govorio hajduci i cigani. Kada je završio, naklonio se ocu i otišao nazad u svoju sobu i zalupio vratima. Otac je objesio labrnju do poda. Mojsije mu je više nikad nije svirao. I ne samo to. Nikad više nije zasvirao pred ocem. I nekim slučajem to nije bila Mojsijeva prva bačena harmonika.

Slijedeće je godine u školi održano takmičenje : Mlade nade / talenti.

Prvu nagradu Teslin radio osvojio je, vjerovatno sasvim zasluženo, Davorin Popović koji još nije bio Pimpek pjevajući O’ Kerol bez muzičke pratnje. Paucima je trebalo još jedno pojačalo.

Drugo mjesto je osvojio Mojsije sa potpurijem sevdah valcera koji će kasnije osnov njegove verzije Pjesma nad pjesmama. Nagrada je bila komplet pet knjiga edicije Sutjeska. Nije je smio pokazati ocu, bila je komunističko „ sranje“. Sakrio je duboko u šupi, ispod ćumura; ostalo su uradili mali miševi. Ne oni 1989. godine. Sevdah i valceri baš i nisu neka dobra preporuka žiriju.

Treću nagradu je dobila četrnaestogodišnja Lidija, djevojčica u pupanju, za recitaciju Krvave bajke. Ona je dobila knjigu pjesama Krvava bajka. Njeno treće mjesto je oneraspoložilo njenog oca, tada poručnika u kaputu. On je naredio da juriša na Sutjesku, odnosno drugu nagradu.

Naš drug je napamet znao sve od Propovjednika Sulje i bio upoznat sa tematikom ostalih staroslavnih knjiga. Uglazbio je Pjesmu nad pjesmama ali je samo četiri puta pjevao. Prvi put je izveo u Drvenoj džamiji čiji je mutevelija i hodža bio hafiz Cico; jako dobarčovo i akšamlija. Začudo, nije bila prihvaćena. Cico je zaspao, ha je pjesma počela i tišina nakon pjesme ga je probudila. Misleći da je to neka Ilahija il’ Kasida Cico je zapljesakao.Đemat je moro’ za njim.

Iste godine Cico je pao sa šćemlijice i preminuo.

Mojsije je vrlo brzo je počeo zaboravljati tekst, a tekstove nije volio improvizirati. Kad je prvi put spoznao ženu shvatio je da mu prelijepe riječi i pouke pjesme uglavnom neće trebati. Počinjala su doba – ja tarzan ti džejn – retorike. Instrumentalu je svirao više od par puta godišnje do kraja muzičke karijere, avgust 92.god.; Dobrinja.

Nismo ga mogli zvati Propovjednik iz dva razloga. Nije se moglo reči:

“Ej’, Propovjedniče haj'mo na jednu ili ej’ propovjedniče ‘aj’ mo na cugu.“

Nekako je primjernije bilo reći Dedo, rođen sa djedovskom  bradom Djeda iz Mila i Hiže, a bio je i najstrariji od nas. A i govor mu bio taki, djedovski . Svi smo bili rođeni u četiri uzastopne godine. Starijim smo pobjegli, mlađe ignorisali.

Mojsije je bio slikar, dobro je govorio Francuski, volio je Pariz i rođen je kao sedmanče. Uvjek je govorio da će iduće godine otići u Pariz. Uvijek je imao i ispriku zašto nije otišao. Nekad je bila nova ljubav, nekad je to bila samo nova djevojka, nekad je imao fuš, a nekad mu posao nije dozvoljavao. Najčešće mu se nije išlo; gdje ćeš bolan Bosnu, Sarajevo , tu ljpotu ostaviti. Inače na godišnje odmore nije išao, osim u Zlatinoj eri

.

Mi smo znali da je kokuzluk najćešće bio u pitanju. On nije nikad trebao biti kokuz. Radio je više poslova u isto vrijeme i bio dobro plaćen. Kada mu je to trebalo uvijek bi zaradio koju kintu za dan, dva. Bio je redaktor u izdavačkoj firmi, no to je došlo kasnije. Dok je bio mlađi radio je kao soboslikar, moler, restaurater Drvenih džamija, sitotiskač, i slično. Bio je vrstan u svakom poslu koji je radio.

-Ili radiš ili ne. Ili znaš znanje ili ne. Dualnost Deba moj.

Tako je nastao Deba i mit o Debi koji nije mario za dualnost.

Dajkle, Mojsije je svaku paru poklanjao akđamluku,  kafani i prijateljima. Roditeljima nije ništa davao jer su ga od malih nogu prestali potpomagati i gurnuli niz sokak. Otac bi rekao:

-Naučio sam te zanat, pa zaradi.

Zarađivao je dobru lovu od malih nogu i nije volio da ima muzičku pratnju. Mislio je da je harmonika istrument sam sebi dovoljan. Kada je on svirao to je bila istina. Sada , kad se bolje razmisli pjesma „Negdje na kraju u zatišju“ nije prva komponovana poema na prostorima Jugoslavije. Ona je samo prva snimljena poema. Prije nje su odsvirane, ispjevane i u srcu snimljene poeme Pjesma nad pjesmama i Balada o braći Morić. Interensantno 1988. g. nova verzija i ranžman pjesme Potraži me u predgrađu (Meri Cetinić) nas je uveliko podsjetio na Mojsijevu pjesmu and pjesmama.

Vrijeme je teklo. Decenije se se zbrajale. Kad je poslijednji od nas ulazio u petu deceniju došao je rat.

Strašan, nečovječan, zvjerski, genocidan rat.

Pola raje izgibe: Adil Kršo, Merhum Islamović, Senad Kaliman, Vili Ajler, Željko Ferer, Miro Časar, Mustafa Ćemalović, Mirsad Krečo. Ljudi , borci , heroji i imena su stvarni.Drugovi su ginuli redom kako je zapisano.

Kršo,Islamović i Kaliman ,najmlađi od nas su poginuli prvih mjeseci rata. Mladost, ludost i nedostatak straha i iskustva.

Vili Ajler je poginuo prvog dana druge ture odolazaka na vanjsko ratištu prema Olovu polovinom 1993.godine.Greškom, pokupio je granatu koja je bila Dobrom namjenjena. Nije poginuo sam, poginulo je još troje. Olakšavajuća okolnost.

Svi ostali su  postali toliko iskusni tako da su samo nepažnjom ili velikim baksuzlukom mogli biti ranjeni ili mogli poginuti.

Časara i Ćemalovića je ubila ista granata iako su bili udaljeni dvijestotine metara, a život ih je skrivao jednog od drugoga skoro dvadeset godina. Zadnji put su se vidjeli za olimpijade. Cakan novinar Svijeta i Oslobođenja, Časar radnik komiteta olimpijade na nekoj fešti; gost Fahreta Jahić – Jelena Živojinović.Živjeli su na dvije stotine metara udaljenosti. Obojica su bili pravi Bogumili. Mirinom ocu je bilo ime Bogumil. To je bila i poslijednja genocidna granata ispaljena na Sarajevo. I poslijednje ime Bogumil u Bosni.

Šererz je to trebala biti poslijednja smjena na Stupskom brdu.Ispalo je da mu je bila poslijednja u životu.Mala djeca ostadoše iza njega.Ne zna se hoće li ga likom pamtiti.Po dobroti i ljubavi svakako hoće.

Kreču je ubila poslijednja agresorska granata ispaljena na Bjelašničkom ratištu. Taj dan on nije trebao biti na ratištu. Taj dan on nije trebao poginuti. Već ga je potkačio Remarkov sindrom ; ravnodušnost, dosada, gubljenje individualnog identiteta i beznađe. A i zov mirisa Bosanskih planina. Kad pogledaš niz obzorje i završtiš glavu okolo nepregledna ljepota, srebrenkasto zelenilo, dah da ti stane. Njemu stade iznenada, samo klonu, geler direkt u srce. Mrvica k'o košpica grožda.

Dok inmemorišemo Kreču shvatamo; svima osim Vilija presudio komadić veličine košpica grožđa, jabuke il kruške; nikad metak. Što ti je čo'ečiji život? Sad te ima, pa te na mah nema! Nema tu herojstva ni junaštva; ti i ne osjetiš, a nema te. Nema metak, komad granate, pa da te grune i ljudski raznesu. Ti u komadima krvav ko svaki heroj.

Već piklić neki majušni puf i ti se nasloniš i nema te. Kad ih gledaš misliš spavaju. Nema krvi, nema boli, krik, samo osmjeh, snovi na licu, to Bosnu svoju sanjaju.

Sve divni i srčani ljudi. Svi govore ničeg se nisu bojali. Raja, prava raja; ona naša raja, Sarajevska. Rođeni ili čitav život živjeli u Bjelavskim mahalama. Jedino je Ajler kao devetogodišnje siroče došao tetki u Sarajevo, ali se uklopio. Jes’ njegov bosanski je bio malo germanski krut, ali pitak ko izvor Modre rijeke.

A oni drugi, papci im neljudi; neki nestadoše, neki se sami sahraniše. Njima nije mjesto u Mojsijevoj priči, a ni u ovom gradu. Kao i onima koji na svoju zemlju, na braću svoju pucaše i ubijaše.

Rat se završio, više nije bilo harmonika, niko ih nije kupovao, ni bacao. Nije to bilo vrijeme za muziku, za harmoniku, ni volje za muziku i za harmoniku. Još su nam u ušima odzvanjali ezani Srebreničkih šuma. Još uvijek se nebo nije smirilo. Nisu nam trebali Morići i Morića majka, ni Anđa ni Jelka da osjetimo, bol, nepravdu i smrt.

Mi smo se osjećeli krivim.Bili smo sigurni da smo mogli pomoći i spasiti Srebrenicu. Spremili smo se da krenemo u pomoć. Nisu nam dali, dekretom zabranili i nama i Atifu i Alijagiću. Boli ta Srebrenica i krivicu svoju nosimo.

O izdajnicima koji prodaše Srebrenicu ćemo neki drugi put. Već je zapisano samo pogodno mjesto traži.

Kad je rat završen Mojsije nikad više nije uzeo harmoniku u ruku, iako se raja nastavila družiti. Sa njima su kao nerazdvojan dio društva bili i mrtvi drugovi. Življi i prisutnije nego prije.

Par godina dobro druženje se svodilo na pijančevanja, prepičavanje predratnih i ratnih doživljaja. Nije bilo ni ašik ljuba; ili ostarile ili se umorile.Poneke i usnile. Neke raznesene. Poneko dijete izgubile.Trebalo je dobro da se napiju da bi se mogli družiti i gledati jedan drugog u oči. Kad su se teme iscrpile, pa još koji put sažvakale; postalo je to nešto kao udruženje nijemih alkoholičara.

Udruga nije dugo opostala. Jadan po jedan član je davao ispisnicu, dok udruga nije postala trio pa duo. Duo je postao malo razgovorljiviji, ali su vremenom prorijedili susrete. Sada se više ne viđaju. Nemaju potrebe. Sve je rečeno a i od rata niko nije umro. Dugo je to vremena bez smrti. Valjda se balans mrtvih usppostavljao. Negdje će otčepiti. To će biti njihova poslijednja okupljanja. Vać razmišljaju kojem od njih neće niko od drugova doći neće.

Dakle, poslije rata Mojsije je još uvijek čvrsto hodao od Vratnika do Kovača, niz Kovače do Bjelava. Na Igmanu 93. godine je bio ranjen u nogu. Trebao se oporavljat tri-četiri mjeseca.On je smatrao da mu je dovoljan dvadeset jedan dan. Pogrbljeno je je hodao i činilo se da još uvijek s’ ramena baca harmonike. Ali nije! To je sa leđa bacao terete – ljubavi, radosti, života, tabuta i rata. Nikad ih nije uspio odbaciti.

Pokušao je ljubavlju jedne žene da se liječi. Jedno vrijeme se mislilo da će uspjeti, sasvim solidno se osjećao, ali ne i dovoljno dobro. Lijeka nije bilo, povukao se u sebe. Nije uspio – sindrom Remark. Sve manje je bio Dedo, a mi smo starili ubrzanim tempom. Svi povijeniji lelujaviji i umorniji hodili pijanim kaldrmama. Mojsije je sve više postajao biblijski Mojsije, nerazgovjetniji, strožiji i ljući.

Hoće to sa godinama.

Mojsije baca Harmonike

Epizoda I

Jednom prilikom, zadnjih šezdesetih, možda baš onog vudstočkog ljeta, u jednoj bašči nad Sederničkim vidikovcem sastala se družba znana, mlađahnih akšamlija.

Sastali se po običaju, jednog petka u akšam u večeri rane. Sastale se akšamlije, sa Bjelava momci kršni, manje više, poneki i nije. Momci kršni, još kršnije ljube – ljube. Što je ljepša ljuba to raskošnije ljubi.

Sedmoro ih bilo. Sreća nisu braća bila , iosim dvojice.Inače bi im turbe za života narod pravio.Propovjednik Mojsije, Najdeblji Deba, Najlenji Gaćo, Baška baŠa, Oma Grk ,Herco Lelin i Dobri Dobro. Sedmerica njih su uvijek zajedno bili, uvijek šalu, dobro, opačinu nisu krili.

Sastala sedružba mala, odabrana, dvije vatre naložili. Vatru manju za rešetku, onu veću za sjedeljku.Oko vatre sofre posadili, na brzaka ljube mezu piće, čokanje pristavile, a poneka i šerbe za se. Svi piju i mezete, tek pomalo i potiho poje. Dvori ih sedam ašik ljuba, ili dvore ili ljube, ili na dno skuta liježu. Glavu još ne gube, rešetka se pazit mora.

Čekaju Ezan onaj milozvučni.

Ne onu glasnu zaglušujuću riku zverinju, ni onu naci achtung-achtung grmljavinu.

Čekaju onaj Ezan ljudski i umilni, tonom umjereni.

Još ih je bilo.

Pjesmu prekinuše, jacija je. Zrikavci i svitci igru prekinuše.Grad je je zanijemo.

Miris lipa se prosuo čraršijom,mahale đulom dišu i mirišu .Sve živo upija ezan. To je onaj ezan što vjetrom nošen dodirne biće, koža nashrne, oči zasuze, a u duši neka blagost i umilnost, neka se ljubav javlja i nesvjesno tjera pogled ka nebu.

A nebo to, Bosna-Saraj nebo, što ljepotom i beskrajnim zvijezdama, plijeni kao da se spušta i diže, treperi i upija odu u slavu Bogu Jedinom.

Čini se da su ezani jacije i sabaha najumilniji; zbog Meleka, valjda.

Kad je ezan stao; tišinu je dao. Tišinu što čudom se čudi otkud ta ljepota u čovječijem glasu.

– Ja sam zaprepašćena . – rekla bi pjesma.

– Aajj’ Grad čednosti je to. – naglasio bi Pjevač.

– Aajj’ Zemlje Božje Milosti čedo.- Pomisli bi ko’ fol pjesnika.

Vi ste nam bili u svemu naj, naj, naj.

Ljetnji žamor se polako vraća, svici svijetle, zrikavci zriču, po obodima bregova, ljudi se dovikuju, sivonje riču, zbore i glasaju:

– Ohoooj!

– Ahoojj!

Dvadeset četiri godine kasnije sa dna bregova malim sjenama sa ulica prkosa zagledanim u nebo, tu na domaku Anđela; vraćali se odjeci rike i zvižduka:

fiijjuu grrruum Njihhaaa … fijju grruuhhaaa Beee…???

– Jooj, jooj i jooj. Jebo'te! Jebo'te! Jebo'te!

Vatikanu, EU(-i), SAD(-a,) i UN(a,) to je smješno bilo, sapunicu:

– Kako se Bosna krvava ubija.

sa krešendom na epilogu:

– Srebrenički krvavi genocid u režiji Srbalja , četnika , Krotjanaca , ustaša, i mentora.posredstvom medija koljača – krojača “novog novog svjetskog poretka” četrdeset – dva mjeseca snimali.

Za divno čudo, te se večeri niko na muziku tužio nije. Mnogi su do kasno u Baščama i dvorištima riječi blage, sevdah, nježnost, ljubav se tražila i iskazivali.

Sutra je blagoslovljeni i čestit praznik.

Kasnije, svježina noći se usijava i mrak pod svijetlošću Mjeseca i zvijezada nosi svoje. Bilo je tu pjesme, harmonike, milovanja, poneki cjelov, dosta pića i bukadar ića. Mnogo šale, šeretluka, plesa, nestašluka, vriske i cike. Negdje pred zoru zanos posustaje.

Lukavosti ima, ko’ fol baildisani , htjedoše se povuć sa ljubama, u sobičke, na mindere, na šilteta kosti, udove da opruže, odlože i slože.

Mojsije to veče neumoran bio, ni fulio mnogo nota nije, tek poneki akord kad smijeh zbog nestašluka il'opačine neke, moro’ je zubima kriti. Kad se trebalo ići spat, Mojsije se, onako osebujno, lično i personalno, a nama osobno nakašljao, malo glavu u naklon bacio, nadrka desnu obrvu uvis ispod lokni, baci cigar u pepeljaru, srknu šljivu, mere bit lozu, ko će znati boje nema.

Od tada nadalje i ubuduće je to bio bio znak da će se Balada dogoditi. Harmonika zatreperi.

Svi smo skoro pa trijezni, naglasak je na ono skoro. Samo Najdeblji spava ko dojenče.On se ubebao.

Mojsije započinje „onu“, nama samo po čuvenju znanu pjesmu o dva brata Morića. Ali nije to bila radijska ili vinilska verzija nekog od „pjevača“. Musa je preradio Baladu o braći Morićima i svih dvades'osam verzija uvezao u jednu, povezujući ih, dodavao i poneku svoju riječ.

Pjesma teška ko tuč, mozak da ti stane, duša srce da ti pukne. A nježna i tužna; i pitka ,sam sevdah da zaplače. Harmonika ne da plače, jauče, zastane pa vrisne, uglavnom treperi, ponekad klizi. To je bila rapsodija, neki bolero potpuri koji odiše sevdah žuborom Modre rijeke i elegične tuge sefarda. Bila je to pjesme čija se svježina mogla na Miljacki osjetiti, miris skoro dotaknuti, a vrištuća bol majke pod kožom, u žuči i jetri osjetiti.

Muzika se prelijeva niz sederničke padine vukući feršlus do onog crtičnog rasporka između noći i svitanja. Kako je pjesma odmicala noć se stidljivo gubila a dan je polako osvajao. Mojsijev glas kao da se stidi. Musa nije volio pjevati, samo svirati. Treba se sad upjevat, pa zapjevat; konta on. Moriće nikom nije dao da pjeva ne zato što je bio ljubomoran; već zato što to niko nije mogao ni znao. Volio bi on da je nekog naučio njegovu verziju, pa da se kutariše tog belaja.

Svaki akord kida jedan damar,svaki otpjevani stih dva damara; svaki raspon krila harmonike tri damara; otpjevani refren skida četiri damara. Musa je mnoge stvari mjerio tim damarima.
Znao je ako nastavi svirat Moriće, neće izać na dobro. Mnogo je to damara. Damar k'o dijete, ništa ne zna, a voli da se igra, srce u igru ulaže. Tako se damari neoprezno troše i o'čas istroše. Nema, bolan, čo'ek toliko damara.

Odsvirao bi baladu i pjevao je jednom godišnje, rijetko dvaput i to ako je bilo harmonike.

Odakle ti harmonika, frajeru ba’, pored takve raje.! Iscrpljujuće je to, a i košta duše, srca; što jes’ – jest. Nikad ta pjesma nije bila poklonjena, nekim, praznicima, rođendanima, slavama … Ovo ba’ mu sve više liči na ono bosna.ba.com. E vala i bila dobiće ba’ nogu, misli autor.

Kako Mojsije jednom mnogo poslije reče:

-K'o da mi daire zatrepere u duši, razlete se u srcu, popenju u glavu i tres; razbiju se o blentaru: ja moram Moriće otpjevati.

I harmoniku hek niz ledinu u hendek roknuti. Misle Lenji i Deba. Lenjom teško rečenicu izgovoriti , a Deba ne smije zucnuti; moglo bi njega sto dvadeset basova poklopiti, puno aferima kod Mojsija nakupio.

Samo je Zlati nekad dozvoljavao da uzme daire i treperi njima. Bilo je to u onom predahu kada su braća ponovo uhvaćena, a još Pašo Anđi, i Ibro Jelki (Grbić) nisu posljednji oproštaj poslali. Kada pjevač treba predah za najtežu i najtužniju, brdsku dionicu balade. A, mere bit’ i majka i Morići ponekad za predahom venu, očekujuć’ ne bi li narodni autor il’ Mosije upisali drugačiji kraj. Nije lako svako malo mrijeti.

Mojsije ovdje ispade k'o neki okrutan č'oek. Nikad ne odsvira drugačiji kraj. Jedini popust pjesmi je bilo to malo odgađanje, ponekad. Kaže; gdje si vidio sretnog kraja u baladi i sevdahu. Ko se bunio, rekao bi mu:

-Idi slušat poskočice pa se tamo veseli!

Zlata potomak španskih Sefarda lukava je bila. Sefardsku nošnju i zlatnike u purpurne velove istoka pretočila. I anterije će brzo doći. Velovi lete lepršaju, zmijolike bijele ruke, ruse kose primiču se harmonici, daire iznad harmonikaša trepere i zastanu. Odjednom tajac! Harmonika muči, samo daire dišu.

Mojsije ublijedio oči u bijele jedre grudi, zaslinio, stid ga u nju gledat; drugi ga gledaju. Htio bi da ustane, pa se prdomišlja. Uvijek je, nekako obrazli bio. Ipak zažmiri na ono drugo oko,na prvo ne može;zna se zašto i ustaje na koljena kleči i kao, samo njoj muziku šalje. To nisu više braća Morići, balada ‘hin’ na tren izbacila.

Mojsije Zlati šalje čežnju bolera, što iz četvororučne harmonike titra i zahvata joj tijelo i druga se čula u njoj bude. Ta strast, što je prima to više nije ona, to je ciganka, vatra živa, a i čedna. Ona je Saloma, ona je krik bola, krik Šoa dvdeset vijekova dug.

Tog bolera zvuk i te strasti ples druge ljube mami. One se dižu i počinje sasvim lagan i prirodan djevojački ples. To nije ples to je povjetarac što leprša, bježi i vraća se. Ježi! Nije to ni povjetarac već igra razdraganih anđela.

One više nisu žene, djevojčice, one su preplašene srne, lanad što nad zelen travom lebde; više nalik Melekama. Čeda to su Dvora Bosna-Saraj ovasi; čeda Harema i Harama, kći Isidore i Salambe. Ples ih nosi, zanosi, baca. One su svuda; i gore i dole i ustranu i u sri'du. Velovi, razigrani lepršavi velovi, purpur duga jedna do druge.

O impresionisti, žalosna vam majka; gdje ste sada?

Odakle im toliki velovi Mili Bože!

Plesom bijele labudice glave gube. Sve su velovi, sve je vrtlog, sve je izvor, kovitlac mladosti i radosti. Sva ta ljubav, sva ta strast pretvara se u u krik, u bol Bosne mile, u bol Cigana, u bol Sefarda i bol vijekova…

Ljeto prije je započelo ubijanje predivnih čeda svijeta – djece cvijeća.

Mojsiju jest’ i nije pravo ples taj. Jest: može sada glas malo odmorit, trebaće mu. Nije, nema mu Zlate pred očima. A tamo neki drugi hajvan iz vida svoju ljubu gubi i Zlatu mu pase. Da znam koji ne bi mu se oči te ljepote nagledale. A možda ni zubi mezu do kraja sažvakali. Jest, da ovo ludo snoviđenja igre i pokreta odgađe presudu.

Može on svirat’ i improvizirat’ i dvoručno, i troručno i četvororučno. Kad ćemane u ruke primi on je Buda muzike šestoručni. Đelem-đelem i cigansku noć i Ravela i Hačaturijana i Bizea, i one Indexe i Pjevač meštra što stasaju; vas cijelu noć svirat može. I jošte sedam dana pride…

Valjda, ušutkana pjesmom jutarnja vreva ovog dana kasni. I Mubarek Bajram skoro da kasni. No, valja poštovat vakat i glavne aktere balade u ovaj lijepi vakat na počinak vječni slat. Mojsije zastaje, samo se daire uzdignute ka nebu tresu. Velovi su pali, pokreti su stali, ljube se prosule po bašti, po travi zelenoj i cvijeću, miris, dah zemlje im njihove, upijaju.

Mojsije ustaje, ruke noge mu klecaju, za sofru sjeda, Zlata, sad je to ona, ga gleda, on se namješta, obrve su spuštene, sjaj iz očiju se gubi, preuzima ih tuga, ruke su spremne, a ruka bijela sa dairama se spušta i tipka po tipka se prebire. Piano, mezzopiano, pianissimo. Toliko i mi znamo. Pa obrće. Najtiše, tiše, tiho.

Tužna je ta priča o smrti dva Morića i majci nji'noj. Za sultana bundžije i firauni i hajduci. Za narod, hrabri, Bosne duha, heroji i mučenici, za zemlju svoju život dali.

Sedrenik je idealan kraj za sviranje ove Balade. Kako muzika klizi, glas pomalo šargijski, rapav i promukao, naštiman i opor preplivava akorde. Mojsije prebira sedef. Pjevajući pogledom on prati krajolik koji sa Sedrenika puca i širi se, na dnu scene kao da kuca srce Dvoram obasjano svjetlima hiljadu džamija.

Pjesma kao da počinje od početka.

Svjetla se penju  uz Kovače, na Kovače, pod Vratnik, uz Vratnik, na Vratnik, na Jekavac, na Vratničku ičkalu i zindan Bijele crne tabije. Slušaoci zavedeni pjesmom kao hipnotisani slijede pjevačev pogled a Čaršija im umilnom svjetlošću uzvraća. Tragedija oživljava. Jauci, vriska, jecaji, majka, izbezumljeno lete niz Sarače uz Sarače: mole, ciče srca lede. Kolćehaja je ganut. Oslobođeni su Morići al'se kriju u At Mejdanu, zvijeri vjerovati nije. Nudi se nagrada, sto dukata brate moj; velike su to pare, jaro moj. Niko se ne polakomi, doli malodobni, jako stasali djevojčurak Jana ljubomorna. Sveti se Ibri Moriću što zbog čuste Jelke nju je ostavio.

Tu negdje Zlata uzima daire u ruke i velovi počinju da plešu. Sada je red da Balada nastavi dalje.

Ugrabiše Moriće na At-Mjedanu; odamah tu do tmurnog Latinluka i ravne Varoši, uhvatiše a ostavljenoj ljubi zlatnike dodadoše. Braća će ašik ljube Anđu i Jelku dozivati, halal tražiti. Mojsije će se nekad „prevariti“ pa reći Jelena Grbić moje mezimče.

Jelena Grbić je bila slatka, prelijepa, nestašna, pjegava, plavokosa djevočica iz sedmog tri razreda odmah do Mojsijevog, one godine kad se…(ne, neće se sada ubacit jedna tragedija među’ tri – ne da Mojsijev ahbab) Jelena je bila njegova tiha patnja i za nju ona nikad saznati neće. Rat je preživjela , zasigurno znamo ,do nedavno smo je viđali kako lepreša po ulicama koševskim, na dnu Bjelava.

U principu rijetko koja tiha patnja sazna da je voljena i da je u pjesmama mnogim pjevana i opjevana. Pozovite Indexe, Pjevača i Montena za svjedoke!

Dakle, pjesma ide dalje, tek je malo od pola puta odmakla, ali pomen Grbić Jelke daju nagovještaj da će ona Anđa i ona Jelka iz Balade tugovati i suzu koju proliti. Možda i Grbička ako ovo ikad pročita.

Ali, ej dragane su to, jake su one, puno, jako mnogo im je dato, preboljet će bol!

Novo prelijevanje nota i glasa vode nas ponovo uz Kovače, na Kovače, nad Kovače, podno Vratnika, kroz Vratnik, nad Vratnik do Jekavaca na ičkalu – Vratnik kulu do Bijele Tabije. U molitvi, smireni su i predani Bogu.

Nit gajtan kara svile, tanje od niti koja razdvaja noć od dana, čini dvije mladosti, dva života besmislenim. Ni zlato, ni boli, ni krici, ni tuga ne mogu promjeniti ni ublažiti majčin usud. Tragična smrt dva sina u deset dekika, puno, previše je to sekundi za krhke damare i ona tiho mre.

Smrt često u mirno pobjedu nosi. U njenoj veličanstvenosti braća Morići dozvaše besmrtnost. Evo i Mojsije pjeva o njima dva i po vijeka poslije.

Posljednji akordi bruje, jedan neposlušni bas se otima, pada… Svi zamišljeni, sve oči uprte u crnu Bijelu Tabiju.

Dva muška tijela u crnim pamučnim čakširama i bijeloj košulji spokojne leže na sedefastom mermeru. Kao da su prilegli jedno uz drugo da počinu. Dva lica mirna, spokojna bez grča mnogo slična. Dopadljiva su, gavran kose i okrugla lica; jedno je malo starije drugo mlađe. Preko njih ruku raširenih leži žena kao da ih grli. Bijela široka udovička haljiina od atlas tanke svile leluja na vjetru. Čini se, to anđeo neki plavi, sa šamijom u ruci; od nevolje štiti djecu.

Prvo glas, a zatim još samo par akorda pianisimo i muzika staje. Gledaoci , ko u grčkim tragedijama, sa malim otklonom shvate to su Morići i majka im mrtvi. Uzdasi duboki budni. Poneki jecaj i suze se brišu, mora se to, Sunce Bosansko se rađe. Ne m'reš gledat u njega.

Najdebljeg tišina budi iz dubokog sna. Prozeteže se gleda okolo čudi se – svi ukočeni i ublijedili ko tabut tahte. Blentoviju kakva je bio taj tajac ne dira, ništa mu čudno nije. Još pijan, a ne rasanjen, češka se po mramornoj glavi i ko’ iz topa oteklim mramornim glasom zabrunda:

– A, jel’ onaj Feđa bio živ kad je hitna došla.

Mojsije polako zaklopi harmoniku stegnu je kaišićima prvo gornjim, pa onda donjim. Ustade prebaci harmoniku preko desnog ramena, polako hodi kraticom niz livadu, preko plota do sokaka. Pređe sokak, dođe do ograde vidikovca. Daljina ga čini sjenom na hamala sličnom, sa sepetom na leđima.

Sjena još tamnijom posta, do ivice vidikovca dođe. Tu se tama sa svjetlom grada spaja. Sjena mala na vrhu brijega trznu desnim ramenom uvis, pa ga naglo spusti. Odleti harmonika zelena niz ledinu , u  jendek. Više čusmo nego osjetismo, dubok je jendek bio, razbi se ona na sto dvadeset svojih basova. Dugo se odjek umirućih basova glasao.

Mojsije se bez riječi, nimalo zadihan, vrati na svoje mjesto, sjede, zapali cigar, podiže čokanjče, otpi meraklijski gutljaj šljive, mere bit loze.Ne mreš im boju u sabah razabirat..Pljesnu Zlatu po sjedlici. Suzne mu oči. Ponovo nadrka onu obrve desnu, iznad oka desnog, zatim mirno pogleda u Najdebljeg i blago, pokroviteljski mu reče:

– Fićfirić,stvarno mi je žao što ti rametli mater za života nisam još koji put bolje ‘pozno.

– Nastavci slijede – / Objavljeno 23. i 27.7.2015. /

Komentariši