gradcednostizemljebozjemilosti

Dobrodošli na moj blog

20.03.2017.

Uče me...













....
....
....

Pali nam dvije cigare . Jednu meni daje , drugu sebi ostavlja . Deja vu , mislim , gtuljaji klize niz grlo ko biser po satenu .

Ovako smo...

Ne , neću , neću bol , mislim ja , ali usnama prihavtam cigare , jer on sada šuti .

Vidi se , nije mu do priče , ali ga blagost moja , znatiželja tjera da glasne žice malo nategnne i zamišljeno se vraća u neko davno vrijeme:

-Čitav život me uče finoći i dobroti , a ja takav rođen. Ne znam ti ja , malena moja , drugačije. Ponekad mi dođe da vrisnem i nešto oštrije kažem, ali jednostavno na um mi ne padaju takve riječi. Kako će pasti kad ih nemam. Znam ih ja sve, ali nijedna nije moja; ko će se kititi tuđim perjem.

A finoća je lakši izbor. Ljepše je nekom biću lijepu riječ , neku milost i nježnost , milovanje , dobrotu darivati . Ništa ne košta , a i slađe je. Pa vesela i raznježena , i ona , i ja, a meni srce hoće da iskoči .

Šapućem joj blagosti i ljepotu u misli, u snove joj dozivam , maglice i zvjezde, mjesec i noć, lagano ljubav u njeno srce polažem.

Tu treba dodati malo anterija. I spavačice su dobre , dekora i srca radi ; da se ne prekine san kad ljepota iznenada iz njih izroni. Velovi, spavačice ili anterije same lebde , lepršaju i hoće odmah, bezuslovno i očajnički da se daju.Tu su da bi ih anđele odbacile . Djeca što robuju muzici i plešu , umova opijenih mirisima neba, cvijeća i đardina .

Sve se smota u glavi , u srcu , u tijelu uzbiba i navodi na grijeh. Ma kakav grijeh , na uzvišenu ljepotu snuje.

To o grijehu su izmislili ljudi u odorama sjajnim , prstenjem i zlom okićeni . Plaše , kao ljudi su zbog ljubavi istjerani iz raja.

Kako može nešto rajsko biti istjerano iz raja. Kako i čim je ta ljepota zaslužila bilo kakvo zamjeranje i kaznu.

Vidiš dva djeteta , dječaka i djevojčicu , ili čovjeka i ženu, stoje, sjede ili leže jedno pored drugog , i blješte ko kandilji u blagoslovljenoj noći.

Tko bi zlu pomisao o tom snu ili lošu riječ izgovorio, taj o raju nikad snio nije.Tko bi rđavu riječ o djetinjoj igri progovorio , taj se nije imo rašta ni roditi.

Kad neko dobro i ljepotu činiš , napose djeci i ženama iz njih sjaj rajski dveri vri . Srce se rodošću njihovom hrani i cvjeta.

Kad pogledaš u oči ženine , vidiš sav sjaj nježne duše kako sniva , snove miluje i Boga jedinog u pomoć doziva .

ON ima previše posla ,i možda u tom momentu na bolno biće ne gleda , ja onda moram , umjesto anđela da uskočim i malo topline i ljubavi poklanjam.

To je sasvim lako i poželjno , ali previše boli u svijetu ima. Ne mogu ni anđeli sve stići , bez obzira koliko im mi zemljani pomagali . Oni ne osjećaju umor , bestjelesni su . Naša tijela su troma i brzo snagu gube . Tada se mi moramo zaroniti u nečije grudi , da snove svoje , lijepe riječi , nježnost , blagost i finoću odmorimo.

Zlo je lako učiniti . Ne treba ti nikakav trud , ni neka priča . Priđeš nekom , bilo kom . Po mogućnosti nejakom ili slabijem od sebe . Za ruku ga primiš , smješiš mu se i onda iznenada krvnički ga , jal' ružnom riječju , jal' kamenom , jal nožem strefiš , zatučeš i gotovo. Završena priča.

I onda , glas se javi , koji titra ona što utrobu su joj iščupali , dušu na komade isjeckali, a ja ga čujem , on u meni vrišti , dušu moju spotiče , mrvi i cijedi. Nijemo molim , preklinjem da mi neko pomogne da se taj glas utiša.

Nikoga nema da mi pomogne . Pa navale mnogi sitniji glasovi , dječiji . I oni isto vrište , jer i djeci toj , utrobu zvijeri kidaju i trgaju . To su već buljici glasova koji moju pomoć traža. Ja se razletim na sve strane , hoću da pomognem.

Toliko ja glasova da se umorim i samo klonem i u prvi potok , rijeku , kadu glavu zaronim . Buka se malo se stiša , ali me glasovi i u vodi stižu . A ja ne mogu više ni da bježim.

Umoran sam ti Malena moja . Jako umoran . Pruži mi ruku Mila  , bar na tren , biće mi lakše.

Možda dočekam sutra.

Ja mu pružim ruku, on je stišće , prinosi srcu , ja osjetim da ono očajnički bije i vrišti . Mene jeza hvata , on to osjeti , odmiče ruku i usnama je dotiče . To nije poljubac to je tek blagi povjetarac , nalik na dašak duše što mi se predaje.

Moja bol postaje lakša i suze mi polako klize.


....
....
....