Eh svjetlosti moja
Pogled kroz staklo
Vali
Suton i vali
Vodopad suza
Ah,to proljeće
Svijetlost
Svileno ljeto
Ponoć je
već odavno minula
pogled kroz rasuto staklo
u srcu uvijek suton je
muzike mladosti tvoje
miris prošlog proljeća
srećnih dana bega
jedan čovjek je sam
sa olovkom u ruci kleči
pisaća mašina se kvari
nešto bilježi
rječ mu bježi
čini se o ljubavi pjeva
maslinova sjetiljka
kao vodopad njneih suza
blješti sjećanjem
slomljeni ram
njemu je drug
zato ne primjećuje
da ni slova više nema
sve je otišlo sa djevojčicom bezgrešnom
eh svjetlosti moja
neka bude
prolaze svilena ljeta
ovo poslednje čuvam za tebe
anđelu mili
Sonja Savić 15. septembar 1961 - 23. septembar 2008.
Sonja Savić je bila veličanstvena glumica,ali nije glumila kada je jecala:
Ne stidim se suza.
One često naviru zato što je to taj,
verovatno, prelazni period,
kada se polako pretvaraš u tu stenu (…).
Znaš onog klinca što je došao u manastir
I vikao –
Oče, ja volim ljude! Ja volim ljude!
A ja sam zaista toliko volela ljude.
Bože, koliko sam ih volela..."
**
I ta, neuzvraćena ljubav je zaledila ,pretvorila se u stijenu.
I šta će mila grlica!?
Nije imala izbora.
Usnila je.
Bože mili ,
koliko je samo bila lijepa,
nenametljivo svoja i puna duše,
prozračna i mila u svojoj dobroti i ljubavi.
Kako je nju bilo lako voljeti.
Ali nismo imali sreću da je sretnemo,
Njena tuga i tihi vrisak prekasno su doprli do nas.
Krivi smo .
Nismo je smjeli ostaviti samu,jer voljeli smo je.
U anđeoskoj nevinosti svojoj vrištala je protiv zla,
koje je zadesilo njenu zemlju Jugoslaviju.
Morala je bježati da bi spasila ljubav koju je osjećala.
A mi ratnici , djetinih srdaca , se umorili i nijemo vrištali za
pobijenim anđelima ,
svoga Sarajeva grada čednosti
i svoje Bosne zemlje Božije milosti.
Ponekad sjećanja navru, ne dijeleći snove i javu.
A opet...
Deset godina poslije
teško je uspomene dozvati
jer puste tratine naših susreta
obilaze požutjele sjene đardina
tišinom nestalog ptičijeg poja prekriven
presahnuli žubor šedervana
cvijeće pognulo glavu
mjesec okrenuo lice
i plovi bez svog Anđela
zviježđe šuti
snove njene sakriva od zlih
moje srce djevojčicin bol
još uvijek ćuti
kleknem i molim:
Bože Jedini oprosti nam
toliko ljubavi u nama ima
a nikog da je primi
Ljudi joj nisu uzvratili ljubav.
Sebični , opterećeni sobom i svojim niskostima, zajedništvom ,
nisu znali,nisu htjeli , nisu smjeli ili su se samo bojali ?
Ljude je strah voljeti Anđele i primiti darove i ljubav koje im nude.
Zla vremena neljudi su bila preteška balast za njeno nježno biće.
Zato prelijepi Anđeli umiri tužni i sami.
Njihova krhka duša samo kvrcne i odleprša.
Eh , mila ,mila
Hvala ti što si nas milovala svojom ljubavlju i dobrotom.
i oprosti nam suze tuge naše i ljubav koja prekasno ka tebi odi.
Oh, Bože Milostivi Učitelju naš
koliko neutješno volimo Anđele ... i ljude.
Malena
