Ne tuguj Mila Rane su biljezi

da se živjelo

bome i voljelo



Većina same od sebe

sad pa sad

bez ožiljaka nestane



Neke su od krpelja

malo zabole ali prođu

jer nisu vrijedne pomena



Ostaju one nezacjeljive

koje vrijeme oplemeni

jer su ljubavlju vidane



Tada se sjećamo prošlih dana

koji se neumitno

iznova i iznova vraćaju i ponavljaju

poput milostivih blagodeti

isjeckanih u lepršave konfete

što padajući na dlan

snove pletu



sni niču nježnošću sutona

tvoreći opsjenu

ja sam nježnost

a ti ljubav

u utrci života

i nesanici

kojom ti mene mazno pobjeđuješ

nestajući sa krhkošću svitanja

Pogled u nebo

oko suzi

sunce zasjelo

daleko od modrih krvavih rijeka

smješkom mazi novi dan

i ne čuje djetinje krikove



prokleta je amerika

i evropa sva

oca nemam ja

ubiše ga od Boga prokleti

od srbalja

neki ljudi zli



a sanjao harleya

kao naše nebo plava

da amerikom brodi

zelene nam šilje šoldi

da nam se jednom vrne

u zagrljaj nježni stisne



aha kako da ne

cere se pakleni druzi

ko mu kriv

pravog pasoša ovjerenog

sa tri prsta ni ima

na krvavoj malti srebreničkoj



Prokleta je Amerika

i Evropa sva...

Sjećanje II








Pisanija o Nadalini, Jelenama...



Oni  smotani  i dragi Oli  i  blintavi ,

uvijek zaljubljeni mahalaš Dobri

prokužili da je Nadalina zaprav' štorija o svim njihovim ljubavima.

Ja jidva da im virujen.

A jopet , ča mu ga znan, jemadu oni takarli sriću .

Mnogo puta se dušom dilili.

mnogin Nadalinama   su  palil' in gasil' sviću.

Priko nekoliko puta!



Maksumče šuti.Valjda je i njega neka Nadalina očepila.

Zna da su uvijek bili u pravu ,ali poneku Nadalinu su drugačije imentovali.

Recimo izbace dva ili četiri slova slova,

Pa nešto ubace,i eto magije. Ili naopačke dodaju nekoliko slova i niko ne zna njihove ljubavne jade.



Oni jedan ,jednu je maksuz  zvao Leda,

ona njega labude moj.

Pravimo se , da pojma nemamo zašto.

I to nema veze sa Magdalenom ili Cesaricom.

Ona je bila Lena.

Vjerujemo da to ima neke veze sa Tristecom

ili barem sa labudanjem anđela ,ali o tome malo kasnije.



Opet neka Magdalena je garant bila Jelena.

A Jelena  je uvijek  postane Lela  ili Lelija.

O Lelkinoj fami lelijanja i potom lelekanja nećemo,

jer unatračke gledanje vremena nije časno.



Njih  dvojicu , za dušu i lijepo titranje,nebo   u đardine  uvalilo.

Valjda zbog tri imena.

Oli Dragi Čovik.

Dobrom se isto tako  posrećilo, ali imena zaboravio.

Ali bili su sebični.  Tajne krili , a  u srcu bol ćutali.

A i kako ćeš bolan dati lujkama i neukim  da ti Nadaline grde,

i šta ti ja znam jošten ,

i u tvrdo i umeko i u sridu?

Vala će ovi naš dvojac,  ovo: u sridu na belaj izvući i gore (gluho i ćoravo bilo ) mezetli takariti.

A  oni,ko  ni bekani nisu krivi ,jer:


"Kad Nadalina muti jaja

zamuti pamet svima

i svakim danom sve je slaja

ka gucaj dobrog vina"


A ća vi mislite nekud greti.

Nimate se ća crvenit oli stidit,ko Oli.

Jes bija stidan ko frajlica,

al ća mu ga mi znamo.

Jema frajlica koje nisu sramežljive.

Hvala im.

Jednu je garant zna, čim je pjesmu o Nadalini sklada.



Ne pitan vas o crven feskinu, oliti o anamo onoj ,

i onom krajnjem joj, nono nonice;

već o pismi i hoće li Nadalinina torta ispasti,

ka ona bademli torta Indexa.

Oni uvijek stavljaju dosta jaja. Vazda ih za petericu , a jendoć i za  šestericu jemalo .



Nadaline neće neće kazivat ,koliko jajinaca triba turit ,

i kako ih  pometen u svoju kristalnu zdjelicu ,

kada ih jema muti'.

Njoj neuki ne tribaju.Ili znaš ili ne znaš.



A da je znala u butigi rolat jajinca , jeste.

Ko svaka prava pravcata frajlica iz čaršijskog dućana.

Znate ono mahalsko/kalinsku:


Moja roba, moj dućan.


Porka tristeca od ljepote. I jajinaca, ak ti gospe.


Sad moramo malo olajavati i Jelene.

Nad(t)a...li...ne se počele crveniti.

Zbog Jelene Trojanske sve su Jelene,

a posredno i Nadaline na lošem glasu.

Ona je rođaka, u nekom koljenu , našoj Nadalini.

Ne znamo ko je stariji kokoš ili ovo.

Ta Jelena ,čak nije bila ni Trojanska.

Bila ježena spartanskog kralja Menelaja.

I to nije sve. Smatrana najljepšom ženom onog doba.

Moglo joj doći.

Kćerka ono starog pohotnika Zevsa i prelijepe Lede.

Ono Zevs Labud, a leda snena od ljubavi ni osjetila nije,

dok takar ni' počea.



Jelenu je jopet oteo Paris, sin trojanskog kralja,

i tako započeo Trojanski rat.

Normalno da je trojanski rat,

jer da je Paris bio sin Bosanskog kralja, bio bi to bosanski rat.

A toj prelijepoj , divnoj Bosni , Zemlji Božije milosti ,

ljubomorni  i pogani  hadumi svako malo ratove nose.

Takve nam nesuvisle priče,svako malo historija tandara.

Ne mre to dovijeka tako.Ljubav će jednom pobijediti sve.



Kalinaš i Mahalaš o ponoćnoj uri ćesto snili i pivali


"Ma da mi je koji put vidit

kako se ono uvučije u posteju

i kako sva zamiriši

noć zasvitli, cvrčci počnu pismu

Nadalina, Nadalina ... "


Eh,Mile moje...

Eh Oli, Oli , znamo se da ste koji put svijeću tulili,


"kraj otvorenih škura

jer lito je i sve je u cviću

a malo noćni ura".


Odakle vam vrijeme frajeri.

Mnogo kala i mahala,još više ljepota kojima sviću triba gasit.

I mnogi budni reflektori svaki pokret snimaju.

Ma,jesmo li gospoda ili nismo?

A jel se oni se Zevs pretvorio u labuda da bi takario Ledu!

Jest!

E sada vi nama recite zašto je Leda (ko fol u snu ),

vodila ljubav sa labudom.



Mi iz pozdanih izvora saznajemo da je imala boljku:


-Lat.dg. svrbitis (anamo onoj ) totalitaris a.t.c.


Mahalaš ne bio mahalaš kada ne bi dodao:


-nec ad laevus, nec ad dexteram, die Mercurii pressius.


Obično ne šprehamo stranjske,još manje dešifriramo.

Ali riječ je o Milosnicama . pa se kofrčimo i pravimo pametnim.



Kad taj svrbitis mlatne zensko čeljade u međunožje,

nema joj lijeka ,mozak off , Venera plamtijače od Sirijusa,

samo takarli rađe spašavaju .

Ujedno svrabitis je jako zarazan

i po običaju prenosi se s koljena ,

odnosno od međunožja ,od međunožje ,

Interesantna stvar isključivo po ženskoj lozi.

Joj nono mila, di se dade taj premilostivi matrijsrhat.



Šta ćemo, Oli i mi ista škola.

On rođen u kali na skalinama ,mi u mahali na basamcima,

pa ispali skockani i skliski.

A to vam isti ,đardinski univerzitet,

bome skoro mentalno zapušteni,

jer se u njima samo  žena ,ljubav,ljepota,milost i dobrota sanja ,

boji i pjeva, živi i boluje.



Kažu , gore ima još ljepših đardina i bisernijih Nadalina.

E pa sretno Oli.

Zavidimo ti.

Ali ipak neka nas još malo vođe,

ima još Nadalina kojima treba šterike gasit.

Djece je sve manje.

Ne znam zašto.

Možda se boje biti djeca?

Mnogo im, previše ,boli odrasli nanose.

Možda prebrzo odrastaju, zato što očevi nemaju vremena za njih?



Možda jednostavno ovo nisu vremena za čednost i nevinost.

Mnogo je boli i nestajanja.

Mnogo je tuge i ubijanja.

A možda ih samo previše siluju i ubijaju?



Sve to užasno boli i svijet postaje sve tamniji.

I sve manje nade ima.



Dječice mila ,

oprost molim ,sam i bespomoćan,

vaše krvave suze srcu bolnom ledim.

U vremešnosti pokidanih listova kalendara

mnogo puta osjetih dah bremenite smrtnosti

što neumitno steže obruč oko prelijepog života



Tokom vremena u zabiti malog mozga

na periferiji djetinje hipofize

bez mogućnosti posredovanja velikih vijuga

polaskan i obradovan shvatih

da su se listovi mojih kalendara

sami od sebe otkidali brzinom svjetlosti



Počesto su se u jednom danu znala izmjenjivati sva četiri stađuna

a opet znalo se činiti da su se četiri godišnja doba

smjenjivala u uzdahu jednog poljubca



U nedostajućem vremenu

ljubavlju poklonjenom anđeoskim bićima

nježnostima dodirima bojama riječima ...

sjećanja ostavljam duboko zakopana

u magičnim seharama snova

daleko od zaprljanih misli neukih



Na kraju puta

testamentarnom bolnošću dolazim do optužnice


- Žena to čarobno bićae

briše granice prostora i vremena

tkajući nepregledne maglice ljubavi


I presuđujem


- Malena neizmjerno ti hvala na čaroliji

kojom život činiš prelijepim.


I ne tugujem jer srešćemo se opet!

Jesenja fantazija







Jesenji opus I



;



Ah , to proljeće







Proljetni opus II





Svileno ljeto







Ljetni opus II







Zima







Zimski opus II



Lijep je, sunčani dan. Zima došla na svoje. Biće i kiše, u planinskim predjelima i snijega.

Čini se, sve se pobrkalo.

Mi volimo sva godišnja doba i kada su ona u svom elemntu.Ali mi naopaki ka'ki jesmo, nama sve jedno koji je vakat i zato ćemo malo lamantirati o birvaktile stađunima.



Recimo, ko je vidio jesen a da u njemu jagode blistaju ,a ljubičice nježnošću mirišu krajolike.

Jesen je da jabuke i kruške zriju. Nekada je bilo da njen dragi ide u armiju.To je značilo čim se vrne eto svadbe,eto takarli dana opet u neku jesen.Dragu će armijati.Ko mu kriv što se mangi igra.Šta će draga raditi - njena stvar.

Jeseni su za svadbe, i tako to. Za duboko oranje. I brazde. I sve što uz svadbe ide. Kaže Sveta knjiga: vaša žena je vaša njiva. Mi dodajemo i voli duboko oranje. Kako neće voljeti. To je osnov plodnosti i života.Bome i ljubavi.



Proljeća za buđenje života i sve je u cvijeću , beharima i mirisima. Sve oživi i sve se uzbiba.Krajolici miriše na ljubav. Oni donesu tu čuvenu, jedinstvenu, veličanstvenu , uglavnom neponovljivu ljubav. Bude i bolnih. Neka , ako nema boli znači nije se ni voljelo.Jazuk.A ako se voljelo bilo je i takarli dana.



O ljetu se sanja, jer trava je narasla, miris pokošenog sijena je tu, da se valja u njemu i kupa u suncu. A ono sunce i valjanje? Pa udari sunčanica počesto. I zaboravi se insan.A kad se zaboravi, eto novog života. Ne odmah. Ima određeni vremenski period kroz koji i priroda i insanka postaju bremeniti.

A šta ste vi mislili, sunce vas mlatne u čelenku, vi se zaboraviti i da nema poslijedica. Ne mere to tako. A poslijedice su lijepe i željene. Neke i nisu. Na prvi mah, ali se prigrle.



Djeca su najljepše i najnježnije u ljudskim životima. Čedna i bijela kao zima.



A i ta zima. Hladna je i lijepa. Tjera čovjeka da se grli i stišće, da se zagrije. A kada se zagrijava krv uzavrije i onda zna se ,šta triba radit da se malo insan rahsladi.Recimo,igrati se malo kamare.Znate ono , treba posteljinu na kamaru pa u seharu. A kamara ima raznih i zadušnih i uzdisajnih.



Te dušeci, te šilteti , te svilene plahte, minderluci ,a napose i meki jastuci. Jer ako je zima, treba grijanje pojačati.Najlakše jastučenjem, a mere i dušečenjem. Kako je to zabavno , a i …



Lijepa nam ova godišnja doba, svako. A ljudi izvoljevaju.

Neko voli ovo , neko ono godišnje doba.

U nekima – u zemlju propadaju, neka mrze i najrađe bi da ih nije.

A ljubav gospodo?

A grijanje i veljanje?

Šta sa pupanjem i bibanjem?

Šta sa zrenjem i dubokim oranjem?

Vi bi i to da preskiočite sa godišnjim dobom koji ne volite.

Mislimo da niste svjesni šta ne volite.



Što bi poete rekle:

Mnogo toga nije volio, pa je zaboravio vrbopuc.



U Prevodu:

Samo jednom se živi, a vrba hejbet i svako malo pucaju.





i po mahalski:



Takarli nam bili svi stađuni lipi.

Teško je shvatiti zvjerinji nerazum i ogromno zlo,

a još teže podijeliti bol sa ranjenim dušama i bolnim srcima.



Molim se Bogu da mi oprosti

što nemam snage da i drugim danima podijelim sa tužnima,

bolne riječi i slike što nikako ne prestaju da se rađaju,

um da mute,skoro da vode do ludila...



Bolna je Srebrenica u svojoj tragediji

razmjera neshvatljivih maglicama,

kada i Nebo suze suzdržati ne može.



Krv i bol Srbrenice je samo završni

očajnički krik Bosne

Bogu Milostiom

molimo Te

podari nam milost

zaustavi kame monstruma,

zaustavi krvavi ples zverinja

Drina i Modre rijeke više ne upijaju krv

majke i sestre obnevidjele od krvavih velova

u Bosni zemlji tvoje milosti

koja ne prestaje da krvari



I kao uvijek hiljadama godina prije

ponovo

Njegovom dobrotom i oprostom bude

Bosna zemlja Božije milosti.



Amin za vjeke vjekova!







Sleđena smrt gleda i pamti







Krvave kame







Krvavi ples







Bosna zemlja Božije milsoti Krvari







Krvavi velovi







Krvava Drina







Krv i bol

Neviunost i Krv







Krv i led







Majka Srebrenuička







Sestra Srebrena







Krvavo nebo

Najveća vrlina kojom je čovjek obdaren je sjećanje na Boga Jedinog.

Ima onih bolnih dana kada tugom zacvili vaseljana i potrese vaskoliki dunjaluk

i ljudi skupe ruke u nijemoj molitvi Stvoritelju.



Tada molitve ožive Oceane Ljubavi i oprosta

i ljepotom nebeskog beskraja

bruji tiha molba,

da se nikad ,nigdje i nikome više

ne desi

dan Srebrenice,

dan utiranja u krvi jednog naroda,

samo zato što su predani Jedinom Stvoritelju svome.



Danas se Ocean tišine i molitve nadvio nad Srebrenicu.



Umovima ljudi ,

što pognute glave kleče ,

okrenuti prijestolju

Onoga koji sve vidi i zna,

Jedinom i pravednom Sudiji

teku i nariču jecaji majki i sestara srebreničkih:



-Pomozi Bože

umorna sam,

molitvu svih ovih godina,

ni jednu propustila nisam.

Suđenom času idem ,

a ne nađoh kosti ,

smiraj ,

sinu svome najmlađem.

Svih ovih godina

ta nada mi bijaše sve.



Grudi moju razidre vrisak

pomozi Majko

pomozi Sejo.



Utrobu moju razdire očaj,

iz tame krik

-Majko jedina,Sejo srebrena

Pomozite.



Oči moje pobiljelješe

od šapata

Sine Isa gdje si?

Gdje da te tražim, dobroto majčina najmlađi od sedam nestalih jabuka sine moj?



Tišina.

Tišina.

I vrisak...



Krv i mrak - užas strahota , aj

U jami , Bože milostivi - Užas taj



Sjekira i kama - strahota zverinjih užasa

U jami ,majko mila - užas naših nestajanja.



I opet Tišina.

Mnogo tišine.

Vaseljanom lebdi iskonske tišine zvuk



-Jao , ljudi i neljudi !

Kuku vama i kuku?

Za vijek vijekova.

Amin.

Kad ne bude mene



Otac i majka te rode.

A sve , prije i poslije toga , je u Božijoj milosti.

Svima nama ON , JA JESAM unese u naše biće beskonačni niz milodarja i pazi na nas.

Ljubav,dobrotu,ljudskost..,sa posebnim akcentom na dvije tri posebne osebujnosti,koje moramo sami prepoznati.

Sve ostalo je stvar izbora.



Davorin Popović !

I obavezno dodati odrednicu : Indexi.



Odavno smo shvatili da samo Sarajevo Grad čednosti može roditi velikane koji pripadaju isključivo njemu i dostatno svima ostalim.



Davno, nekih godina poslije drugog velikog rata ,reklo bi se, u potrazi za srećem i ljubavlju Stjepan Popović je sa sunčanog Hvara klepio , do tamo neke Bosne Zemlje Božije milosti, prkosne od sna i do tog nekog snježnog Sarajeva, da prostiš ,Grada čednosti nevinijeg od sna.

I nađe Stipan i posao, i sreću i dom.I sustiže san u liku prekrasne Tereze čestite žene , a mu rodi sina Davorina.

Moralo se tako desiti.


Nebo odredilo da se tu u srcu, u pupku , savjesti svijeta rodi Pjevač.


Bezvremenost Grada čednosti i Bosne zemlje Božije milosti i njihove univerzalno široke skute ,u kojima ima mjesta za sve iskrene i časne ljude, je najbolje odredio potonji Košarkaš i Pjevač Davorin Popović:

-" Sve dugove koje nosim u sebi prema Sarajevu, moram da pesmom odužim. Ko zna još koliko ..."


Pravo izbora!
Jedan od najboljih tadašnjih košarkaša ex Yu prostora se odlučio za muziku.Pjevač je shvatio da se jedino muzikom ,ljubavlju i ljudskošću može odužiti svome Sarajevu, Gradu čednosti.



Odužio ih je.Sve do jednoga.Za svaki tren sreće,radosti i uspjeha što mu je Grad čednosti podario,uz pomoć svojih prijatelja iz Indexa , prvenstveno zahvaljujući Slobodanu A Kovačeviću i Fadilu Redžiću,potom Đorđu Kisiću,Ismetu Arnautaliću,Ranku Rihtmanu,Nenadu Jurinu, ali i mnogim drugim polaznicima i akterima najveće svjetske muzičke akademije.



Davorin je trajao 39 godina, do poslijednjeg daha svog života, koliko i Indexi.

Nejgovom smrću , znalo se ,prestaje sa radom najveća muzička i slobodno možemo reći ,sveobuhvatno povezujuća,najljudskija institucija na prostorima ubijene nam majke Jugoslavije.


Kada ne bude živućih aktera jedne predivne epohe, ostače Negdje na kraju , u zatišju i nezaboravu; Pjevač i Indexi , kao spomenik , vrhunskoj , plemenitoj i nepodnošljivoj lakoći sviranja i pjevanja.


Hvala im.